Kavana Central: Od raskoši do sjećanja
Izgradnja kavane svih kavana
Na terenu samostana sv. Katarine, a poslije vojarne, podignuta je prva luksuzna gradska kavana. Vlasnici su bili Vladimir Obradović i Mihovil Bakmaz.
Projekte za zgradu izradio je Doimo Marcocchia u travnju 1890. godine, a otvorena je 14. studenog 1891.
Novine su oduševljeno pisale o novom gradskom okupljalištu i nisu štedjele prostor za potanke opise unutrašnjosti kavane.
Il Dalmata piše na sam dan otvaranja kavane Central (prijevod s talijanskog):
Na mjestu gdje je prije dvije godine stajao stari samostan, kasnije preuređen u vojarnu i skladište, sada se uzdiže raskošna građevina s lukovima, stupovima i karijatidama (kip žene koji služi kao potporni stup u arhitekturi op.a.), velikim prozorima te elegantnim balkonima i ogradama. Rušenje je oslobodilo najprometniju ulicu našeg Zadra tog neprivlačnog prizora. Patriotizam, vrijedan svake pohvale, gospodina Vladimira Obradovića i Mihovila Bakmaza, nasljednika i zaslužnog građanina koji je Zadru ostavio značajnu zakladu, omogućio je izgradnju novog zdanja na mjestu starog samostana, projektiranog s elegantnim linijama gospodina Doima Marcocchie. Stari Zadar nestaje, ali se pritom uljepšava, u modernom duhu i s karakterom dostojnim velikog grada.
Prizemlje, s visokim i dugim trijemom koji se već u venecijanskom duhu naziva „prokurative”, u potpunosti zauzima kavana koja se večeras otvara. Pod vodstvom gospodine Attilija Sottre, poznatog po svom izuzetnom ukusu, nova kavana nudi ambijent koji nadmašuje sva očekivanja, s vrhunskom udobnošću i luksuzom. Ulaskom u visoki trijem, gdje su postavljeni stolovi i željezne stolice, stvara se osjećaj svježine i moderne raskoši, kao da ste iznenada preneseni u veliku metropolu. Neki su čak primijetili kako je sve to možda previše za Zadar te da bi ova kavana više pristajala Beču ili Milanu. No, to nije razmišljanje pravog građanina; ništa nije previše, čak ni za Zadar.
Unutrašnji prostori zaista su veličanstveni. Sve je bogato, prikladno i sjajno; sve je novo i blistavo. Glavna dvorana, s crvenim tapetama, alegorijskim freskama, karijatidama te bijelim i pozlaćenim štukaturama, prostire se na dvjesto četvornih metara i visoka je sedam metara. Četiri velika zrcala, široka tri metra i dvadeset centimetara, s umjetnički izrađenim pozlaćenim okvirima, reflektiraju prizore, pojačavajući vizualne efekte. Oko dvorane smještene su sofe i fotelje od tamnocrvenog baršuna, koje se slažu s tapetama u dvorani. Pedeset elegantnih stolova različitih dimenzija, s pozlatom, raspoređeno je u glavnoj dvorani. U središtu su tri kružne sofe od crvenog baršuna, dvije od njih oko nosivih stupova, koje pružaju udobnost i mekoću. U stražnjem dijelu, u velikom otvoru zida, nalazi se šank sa zrcalima i staklenim detaljima, izrađen u radionici Hrack. Iznad šanka, s pogledom na cijelu dvoranu, smještena je galerija za orkestar. Na zidovima su velike pozlaćene vaze s buketima u stilu Makarta.
Sjajni mramori, ozbiljna nota sofa, prožeta nježnim sjajem bijele i zlatne boje, glatki pod, ukrasi, figure i štukature u širokoj dvorani, koja izgleda kao da je otvorena za plesnu zabavu i obasjana raskošnim lampama, daju dojam veličanstvenosti koji nas uzdiže i ispunjava osjećajem zadovoljstva.
Lijevo od ulaza u glavnu dvoranu nalazi se soba za igre i prostrana čitaonica, uređena decentno, gotovo kao sala za konferencije. Svatko će se osjećati odlično za velikim zelenim stolom, uz bogat izbor novina, uključujući velike i lako dostupne dvotjedne revije (preko 50 različitih časopisa na raznim jezicima op.a.). U čitaonici vlada mirno ozračje, s nježnim tapetama, velikom zidnom kartom svijeta, teškim zrcalima i instrumentima koji su svima već poznati – termometrom i barometrom.
Desno je soba za bilijar, osvijetljena sunčevim zrakama koje ulaze kroz veliki prozor. Dva bilijarska stola s vrhunskom zelenom tkaninom i kuglama od slonovače stoje na sjajnom parketu, okruženi zavjesama, ogledalima i namještajem usklađenim s tapetama, pružajući dojam prvoklasnog kluba s urednošću i redom. Svi pomoćni prostori udobni su i pristojni. Ljeti će se moći uživati u kavi u malom vrtu punom lijepog cvijeća. Elegantne arkade s ogradama i velikim vazama na postoljima također će biti ugodno mjesto okupljanja ljeti, s dovoljno prostora za sto stolova, velikih i malih, i poslužiti kao promatračnica za zvijezde na Kalelargi.
Novi vlasnik kavane obećava bogat izbor visokokvalitetnih proizvoda, od autentičnih talijanskih i francuskih likera, dostojnih svojih etiketa, do izvrsne kave, svijetlog piva poput Ebe i finih sladoleda. Gospodin Sottra nije štedio ni na luksuzu ni na kvaliteti.
Konobari će biti oličenje najnovije mode u svojoj profesiji. Nadamo se da će mladi momci biti dostojni prostora. Poslužavnici, šalice, kristalne čaše, srebrni pladnjevi – sve je odabrano s vrhunskim ukusom.
I sada riječ pohvale onima koji to zaslužuju. Osim cijenjenog gospodina Doima Marcocchije, autora hvalevrijednog projekta koji je nadzirao cijeli rad, veliki trud uložio je vrsni nadglednik, gospodin Giovanni Mazzoni. Slikarski i dekoraterski rad izveo je gospodin Rudolf Umlauf s velikom preciznošću. Drvene radove izveo je vješti stolar Tommaso Sambugnach. Freske koje će krasiti cijelu središnju dvoranu dolaze iz Pariza, iz renomirane kuće Bourgeois.
Za Zadar, otvorenje ovog prelijepog prostora, opremljenog svim zamislivim luksuzom i udobnostima, predstavlja pravi događaj. Nova kavana, uvjereni smo, modernije će okupljati građane, pružajući im obilje mogućnosti za razgovor, opuštanje i luksuz. Stranci će ovdje također dobiti bolji dojam o našem civilizacijskom napretku.
Najboljim željama pridružuje se danas iskrena riječ pohvale i zahvalnosti u ime svih Zadrana, za gospodu Obradovića i Bakmaza, kojima pripada zasluga za ovo radosno ostvarenje. Oni su se zaista pokazali dobročiniteljima našega grada.
Nakon samo dva dana iste novine su objavile:
Prva dva uvodna dana bila su izvanredno posjećena. Kavana je postala omiljeno okupljalište, pogotovo navečer. Pohvale i divljenje javnosti s pravom ne posustaju. To je bogat, prostran, vrlo elegantan prostor koji nas u mašti prenosi u velike gradove.
Gospodin Sottra, treba to reći, nastoji zadovoljiti sve uz maksimalnu brzinu. Trenutno se radi na uklanjanju nekih manjih i neizbježnih nedostataka te na poboljšanju rasvjete u veličanstvenoj glavnoj dvorani. Također čujemo da će biti otvorena nova sala za igre i dodan treći bilijarski stol. Ukratko, naš Zadar može se pohvaliti najboljom kavom u Dalmaciji, a želje za uspjehom ovog poduhvata jednoglasne su i srdačne.
Slabo osvjetljenje unutar kavane vrlo se brzo riješilo pa je gospodin Sottra uveo električnu rasvjetu već 1895. godine! Obilježilo se to prigodnim koncertom vojnog orkestra na kojem je prisustvovao gradonačelnik Trigari. Napravio se i prigodni plakat:
„Devet velikih lučnih svjetiljki, svaka jačine od osamsto svijeća, pružale su intenzivno svjetlo u prostorijama Kafića Centrale, koji je, tako osvijetljen, pružao čaroban prizor, kao da nas mašta prenosi na najljepša okupljanja velikih gradova. Velika kružna klupa u sredini bila je ukrašena umjetničkom japanskom vazom iz koje je izvirivao prekrasan buket, iz kojeg su tu i tamo blistale nevjerojatne žarulje sa žarnom niti. Druge žarulje sa žarnom niti osvjetljavale su pojedine dijelove kafića, čime je dobio novu, sjajnu atrakciju.” – piše Il Dalmata samo dan nakon koncerta.
Takva kavana odmah je postala i ostala mjesto okupljanja zadarskog otmjenog društva, prostor za balove, karnevale, udvaranja, koncerte, za sve dokolice i razbibrige. Na nedjeljnim podnevnim koncertima ili večernjim plesovima zvonile su canzonette Luigia Baucha i la musica popolare Roberta Zankija, Franza Blaschea, Aleksandra Ivančića ili don Ernesta Perića, dajući posebno ozračje operetne opuštenosti.
Gastone Coen u svom djelu Zara Che Fu piše:
„Central” je bez sumnje bio prvi pravi kafić Dalmacije. Postao je, poput Beča i Trsta, drugi dom mnogih Zadrana. Tullio Covacev se prisjeća:
„Pravi poslovi dogovarali su se rukovanjem u Kavani Central koja je bila srce grada jer je život tamo pulsirao danju i noću. To je bila kavana gdje su svi dolazili i gdje je svatko imao svoje mjesto, poput parlamenta. Postojali su stolovi trgovaca, odvjetnika, liječnika, profesora, obrtnika, pa čak i studenata. Ta kavana bila je odredište i odmor, arena za rasprave i mjesto okupljanja, poput salona u kući, među prijateljima.
Ispred njezinih velikih staklenih prozora otvarao se grad. Prolazile su djevojke tijekom večernjih šetnji, što je bila još jedna duboko ukorijenjena tradicija našeg naroda, po uzoru na Veneciju, gotovo kao fiziološka potreba. One bi pogledavale unutra dok su prolazile, a mi smo ih promatrali izvana u tihim vizualnim razgovorima. Nedjeljom ujutro odvijala se velika šetnja tijekom koje su dame pokazivale svoje haljine, gore-dolje po Kalelargi, kako bi im se svi mogli diviti. Navečer je pak bio red na služavke i vojnike iz garnizona.”
Prizemlje slikovite historicističke zgrade rastvaralo se nizom šiljastih arhivolta s neorenesansnim telamonima (prikazi muških figura koje podupiru određene arhitektonske elemente op.a.). Iz trijema, dugog 38 metara, širokog tri metra i visokoga osam metara, ulazilo se u prostor dugačak 31 metar, a širok 11 metara. U dnu dvorane bilo je mjesto za svirače, a na krajevima po jedna vrata za prolaz na prvi kat. Veći dio prvog kata zauzimala je velika plesna dvorana, dugačka 19, široka 11, a visoka 10 metara, tako da je svojom visinom obuhvaćala i drugi kat. Sa strane su bile društvene prostorije za biljar, čitanje i igre.
U dvorani na katu prikazivale su se i kino projekcije pa je tako primjerice 1903. godine gostovalo mađarsko kino kazalište Urania sa svojim edukativnim projekcijama.
Na crtežima činovnika porezne uprave Floriana Stipanovića vidi se kavansko blještavilo, koje je potom reproducirano na razglednicama i slano diljem Europe.
Kavana Central bila je i mjesto gdje su se mogla vidjeti svakojaka „čuda” pa Il Dalmata iz 22. 11. 1902. prenosi:
„Caffe Centrale. Sinoć je u našem elegantnom Caffèu Centrale predstavnik kuće Avogadro & Altarass iz Trsta omogućio brojnoj publici prisustvovanje nekoliko izvedbi na gramofonu, koji je fonograf usavršen u tolikoj mjeri da reproducira ljudski glas i zvuk instrumenata s nevjerojatnom vjernošću. Tako smo imali priliku čuti slavnog Carusa u nekoliko romanci iz starih i modernih opera, tenora Prima Vittija, orkestralne skladbe te zbor Intonuit de cœlo u izvedbi pjevača Sikstinske kapele. Zahvaljujući tom izvanrednom uređaju moguće je uživati u svim finim nijansama i delikatnostima pjevanja. Sutra navečer slijedi novo događanje. Ovi gramofoni mogu se kupiti kod predstavnika tvrtke u Caffè Centrale.”
U veljači 1895. uveo je gospodin Sottra i telefon u kavanu pa je to postala još jedna pogodnost za goste.
Dana 2. travnja 1924., kako je detaljno izvijestio Il Littorio Dalmatico, pod vodstvom Luigija Fontanelle, poznatog po svojim pionirskim inicijativama, provedeni su „zanimljivi eksperimenti s radiofonijom. Pomoću radijskog uređaja čuo se govor održan u Rimu od strane Nj. E. de Stefanija. Drugi eksperimenti omogućili su slušanje koncerata i dijelova opera izvedenih u Londonu i Beču. U posebnom prostoru u Caffe Centrale trajno će biti instaliran uređaj za ovakve izvanredne izvedbe.”
Rušenje kavane i izgradnja hotela
Iako mnogi misle da je raskošna kavana Central bila još jedna žrtva savezničkih bombardiranja, istina je ipak drukčija.
Kavani, ali i čitavoj zgradi, presudio je poduzetnik Antonio Zerauschek, koji je 1937. i 1938. godine sve generalno preuredio. Postojeću je zgradu srušio te dao sagraditi novu, prema nacrtu tršćanskog arhitekta Umberta Nordila. Projekt uređenja zadržao je osnovnu namjenu zgrade, ali ju je osuvremenio i približio standardima tadašnjeg vremena i promijenjenom statusu samoga grada koji je u tridesetim godinama 20. stoljeća počeo dobivati na veličini, ali i važnosti u onodobnoj Italiji. U prizemlju novoizgrađene zgrade ostala je kavana Central, ni sjena onom prvotnom izdanju, dok su na katovima bile predviđene hotelske sobe. Time je završila jedna, a počela druga epoha zadarskoga kavanarstva.
Nakon Drugog svjetskog rata Central je „poživio” još šezdesetak godina. Svoja je vrata kultna kavana zauvijek zatvorila u ljeto 2004. godine. Jedan od suvlasnika taj je potez objasnio financijskim razlozima i previsokom najamninom. Tako se za mnoge Zadrane nikad prežaljeni Central definitivno preselio u povijest.
Važni dijelovi povijesti, kako grada tako i kavane Central koji su još uvijek sačuvani, nalaze se na potpuno drugoj gradskoj lokaciji.
Nakon rušenja zgrade Centrala, sve dekoracije nalazile su se u vrtu Zerauschekove kuće prekoputa mosta i trebali su poslužiti kao temelji novih zgrada koje su se gradile u Velebitskoj ulici. Da to ne bude tako, pobrinula se jedna Zadranka koja je kipove otkupila i postavila ih u vrt svoje kuće na Puntamici.
Kipovi od sedamdesetak centimetara prikazani do kukova još se i danas tamo nalaze, u dvorištu obiteljske kuće poznatog zadarskog profesora Mišljenca. Iako je izvorno na fasadi bilo desetak figura, u dvorištu obitelji Mišljenac danas ih je ostalo samo šest te nekoliko oštećenih kapitela i voluta.
Nekadašnja Kavana Central i dalje živi u uspomenama Zadrana, kako u svojoj prvotnoj, raskošnoj verziji, tako i u svim kasnijim oblicima. Posljednjih godina na tom prostoru izmijenilo se nekoliko različitih ugostiteljskih objekata, no nijedan od njih, naravno, nije uspio dosegnuti kultni status koji je nekad imao neprežaljeni Central.
Danas je prostor nekadašnje kavane podijeljen između ugostiteljskog lokala i trgovine, a mnogi stanovnici Zadra, svjesni bogate povijesti ovog dijela grada, ne mogu sakriti razočaranje trenutnim stanjem.
Kavana Central, razglednice i fotografije
- 1. Kavana svih kavana – povijest neprežaljenog Centrala. Antena Zadar
- 2. Arbutina, D. Moderna arhitektura Zadra: Uvod u njeno razumijevanje. Prostor : znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Vol. 9 No. 2(22), 2001.
- 3. Časopis Il Dalmata. Sveučilište u Zadru, Znanstvena knjižnica.
- 4. Gastone Coen, Zara che fu, Unione Italiana Fiume - Universita popolare di Trieste, (2002.).
- 5. Stagličić, M. Gradska kavana Central. Ga ga novine. God. 3, br.3, 1991. Str. 17-18. Sveučilište u Zadru, Znanstvena knjižnica. Signatura: dal Per C-2910