Kino Radium i počeci kinematografije u Zadru

Pomisao na stari Zadar, onaj Zadar u kojem se Kalelargom šeta u večernjim satima prema Teatru Verdi na neku operu iz programa tog dana, u kojem se slušaju koncerti gudača u Caffeu Cosmecendi na trgu ili ispija kava u kultnoj kavani Central, obavezno vodi i u kino Radium.

Električna energija omogućila je nagli napredak industrije, ali i ugodniji život za građane grada Zadra. Svakojaka su se „čuda“ mogla vidjeti po gradu. Od žarulje i gramofona pa do pokretnih slika ili kinematografa, kako su ih nazivali.

Gostovala je u Zadru 1895. godine fotoplastična panorama R. Mettera, u kojoj su se prikazivali različiti dijelovi svijeta kroz velike dijapozitive na staklu. Panorama je bila smještena u kući Gilardi i privlačila pozornost impresivnim vizualnim prikazima. Taj događaj dočarava rani interes za vizualne medije i putovanja, kao i važnost fotografije u prikazivanju svijeta u to vrijeme.

Počeci kinematografije u svijetu obilježavaju putujući kinematografi, koji su putovali od grada do grada i prikazivali „pokretne slike” i to od 1895. pa sve do 1907. godine, kada počinje epoha stalnih kinematografa.

„Pokretne slike” braće Lumière, samo trinaest mjeseci nakon prvog prikazivanja u Parizu, stigle su i u Zadar. U salonu Grand Hotela, izgrađenog na uglu između Calli del Duomo i Papuzzeri, točno nasuprot današnjem cafe baru Forum, 30. siječnja 1897. u 17 sati po prvi su put prikazane „prekrasne pokretne fotografske slike izvanrednog efekta”. Prikazala ih je putujuća filmska družina pristigla Lloydovim parobrodom Graf Wurmbrand u potrazi za novom publikom.

Program je sadržavao ovih šest vrlo kratkih filmova: Trg Opere u Parizu, Svađa kočijaša s klijentom, Spašavanje u rijeci, Dolazak cara u Pariz, Nezgodan kupac i Dolazak vlaka na postaju Joinville, koji je, kao i drugdje, nakratko preplašio „brojnu odabranu publiku koja nikada nije vidjela željeznicu, jer je izgledalo kao da lokomotiva izlazi iz ekrana i ide ravno na gledatelje”.

Časopis Il Dalmata 2. 2. 1897. izvještava o tom događaju:

U jednom salonu Grand Hotela vrlo se cijenio kinematograf, čudesan uređaj, izum velikog Edisona. Osnova uređaja ista je kao ona koja se koristi za prikaz slike, s tim da se slike, odnosno niz fotografija, kreću velikom brzinom pa se na platnu doživljava iluzija života sa svim svojim pokretima.

To je spektakl koji svjedoči o velikom napretku stoljeća i pred kojim bi, da mogu uskrsnuti, neki od naših pradjedova učinili znak križa, kao pred vražjim djelom.

Takve putujuće družine često su dolazile u Zadar pa su se projekcije često radile u Caffeu al Giardino, Casinu Nobile, u Vitalianijevoj areni, Salone delle Varieta, Grand Hotelu ili u šatoru koji je Carlo Lifka postavio na Novoj rivi 1903. godine. U dvorani iznad kavane Central 1903. godine gostovalo je mađarsko kino kazalište Urania.

U Teatru Verdi održavale su se povremene kinoprojekcije, a poneke su čak bile i u boji. Il Dalmata, 1905. g.:

Dva dana u našem kazalištu možete prisustvovati zanimljivim projekcijama velikog kinematografa gospodina S. Spina. Ovaj kinematograf ističe se po veličini, jasnoći i trajanju projekcija, tako da gledatelj ima iluziju da gleda stvarne scene iz života, poput utrka u Parizu ili veličanstvene kazališne predstave, kao što je bilo jučer navečer s prekrasnom reprodukcijom cijelog Fausta i prethodne večeri s fantastičnim baletom Dvadeset tisuća milja pod morem. Figure su živahne, šarene, prekrasne i traju dugo, a oko se ne umara. Zaustavljanjem filmske vrpce dobivaju se prekrasne, vrlo smiješne fotografije, kao na primjer jučer navečer „Dan nesreće”, koji je izazvao salve smijeha. Takvih humorističnih prizora ima mnogo, pa se publika zabavlja bez prestanka. Društvo kinematografa ponekad ulaže velike svote novca za reprodukciju pojedinih prizora, ali sve se uvijek vraća odobravanjem publike.

Skandal u Teatru Verdi

Dana 18. siječnja 1907. godine u Teatru Verdi održana je projekcija koja je izazvala veliki skandal. Na plakatima se danima najavljivao prvi talijanski igrani film Filotea Alberinija, La breccia di Porta Pia (Zauzeće Rima), u kojem je prikazano osvajanje Rima 1870. godine. Kako bi izbjegle potencijalne političke posljedice, carske i kraljevske vlasti nisu izravno zabranile prikazivanje filma, već su pribjegle trikovima – tvrdilo se da je filmska vrpca oštećena, iako to nije bila istina. Prema izvješću lista Il Dalmata, situacija u kazalištu ubrzo je eskalirala. Nakon nekoliko prizora, iz galerije i partera čuli su se povici, zvižduci i udarci štapovima, dok je publika uzvikivala: „Želimo Porta Piju!”, „Lažljivci!” i „Vrpca nije oštećena!” Zbog nereda predstava je prekinuta, a kazalište ispražnjeno po nalogu vlasti. Nemiri su se nastavili i izvan kazališta, šireći se ulicama i prkoseći redarima, čime je ozbiljno narušen javni red i mir.

Sve to govori o rastućoj popularnosti kinematografa u svijetu, a i u našem Zadru.

Vrlo posjećene bile su i crne večeri, predstave namijenjene samo muškarcima, na kojima su se prikazivali erotski ili – kako se tada govorilo – „nepristojni” filmovi.

Nedugo nakon toga otvaraju se prva stalna kina u Zadru. Najprije je započelo s radom kino Radium 1907. godine na Novoj rivi, o kojem ćemo u nastavku napisati nešto više, a zatim je preko puta kavane Central na Kalelargi (Široka ulica 6), gdje su braća Meštrović imala poduzeće za svečane ukope i iznajmljivanje kočija, otvoreno drugo stalno kino pod imenom Central. Godinu dana poslije preimenovano je u kino Edison i preseljeno na Novu obalu, u bivšu Arenu Vitaliani (u kući Fabrović, zapadno od hotela Bristol). Još je dvaput mijenjalo ime, prvo u Marconi, a onda u Vienna (1916. g.). Treće zadarsko kino, Salone Parigi, otvoreno je u svibnju 1912. između Edisona i Radiuma i moglo je primiti 300 gledatelja.

Kino Radium

22. 6. 1907. Il Dalmata najavljuje

Kinograf. – Uskoro u salonu Gned na Novoj rivi Radium Kinograf – najsavršeniji danas. Umjetničke projekcije iz života, dramske, povijesne, humoristične, itd. Raznoliki programi najnovijih i najuspješnijih svjetskih noviteta, dostavljeni izravno iz najpoznatijih kuća u Parizu, Berlinu, Londonu i New Yorku. Radit će se na uređaju Pathè 1907. Dvorana je hlađena raznim ventilatorima. Radno vrijeme projekcija: radnim danima od 18 do 22 sata, a blagdanima od 9 do 12 sati prije podne i od 16 do 23 sata. Cijene ulaznica: prvi red 50 centi, drugi red 30 centi; djeca i vojnici bez čina plaćaju pola cijene. Specijalne projekcije za privatne osobe i škole po cijenama i vremenu po dogovoru. Dan otvorenja bit će naznačen na drugom plakatu.

Veliki događaj za Zadar bilo je otvorenje prvog stalnog kina, Kina Radium, 27. srpnja 1907. godine. Vlasnici su bili Antonio Fisullich i prodavač papirnate robe Leandro Nowotny, koji su adaptirali jednu prostoriju restorana Alla Posta (u vlasništvu Agostina Gneda) u prizemlju kuće Perlini (kasnije Hoeberth) na kućnom broju 1075, u ulici Corsia Riva Nuova. Kino je vodio E. Petri, koji je u Beču stekao diplomu filmskog direktora. Program je bio potpuno nov i vrlo atraktivan. Na otvaranju je prikazano nekoliko filmova.

Prvi dio: Osveta Alžirke, senzacionalna filmska predstava u dvadeset slika; drugi dio: Crveno zrcalo, čudesna i fantastična projekcija u boji; treći dio: Novicijat Beoncellija, humoristična projekcija. Predstave su počinjale svaki dan od 18 sati nadalje.

U kinu se okupljalo mnoštvo ljudi koji su za malu cijenu mogli doživjeti sat vremena čiste zabave. Prekrasne i potpuno nove projekcije stvarale su iluziju pravog kazališnog spektakla. Projekcije je pratila ugodna klavirska glazba, a publiku je privlačio i grandiozni fonograf, s kojeg su pjevale operne zvijezde.

Projektor Pathé-Frères iz 1910. godine

Poput svježih sjećanja na Slobodnu Dalmaciju koja bi na stranicama o Zadru ispisivala programe kina Pobjeda i kina Zadar, tadašnje su novine izvještavale o programu u kinu Radium:
10. 8. 1907. Salone Gned. – U kinu Radium ovih je večeri prikazan spektakularan i nov program. Kokoš koja nosi zlatna jaja, fantastična i vrlo dugačka kolorirana projekcija podijeljena u trideset slika, bila je vrlo hvaljena i nagrađena pljeskom. U ponedjeljak navečer novi i vrlo atraktivan program.
17. 8. 1907. Salone Gned. – Kino Radium svake večeri privlači veliku gomilu ljudi. Divljenje je izazvalo prekrasno prikazivanje priče o Genovevi od Brabanta. Od ponedjeljka do četvrtka novi sjajan program.
Turobni trenuci gospođe, komedija. Udaranje bure, humoristična. Ljubav robinje, lijepa miljenica u doba Nerona, vrlo duga, potpuno obojena projekcija. Utrka svekrva, opća radost.
Kinematografi. Od 6 do 9 ov. mj. novi zanimljivi programi. U kinematografu Radium (ulica Tommaseo): 1. Magične kocke, 2. Urođenički život, 3. Liepa seljanka i 4. Posljedice istoimenosti. — U kinematografu Central (Široka ulica): 1. Vragolići, 2. U Tirolu (običaji, panorame, Tielovska procesija ove godine) 3. Radnikovo srce i 4. Lovci za baštinom kažnjeni. Cijene : I. mjesto 50 para, II. 30 para.

Ipak, nisu svi oduševljeno dočekali kinematografe – možda i s pravom. Tako 28. 12. 1907. godine Il Dalmata detaljno analizira utjecaj kinematografa na kazalište i društvo u cjelini te izražava zabrinutost zbog promjena u kulturnim preferencijama javnosti. Kinematografi nude jeftinu i dostupnu zabavu, privlačeći širok spektar publike, dok kazališta bilježe pad posjećenosti zbog visokih cijena i dužine predstava. Kinematografi dominiraju tržištem zabave, ali često nude sadržaj sumnjive kvalitete koji zadovoljava osnovne, senzacionalističke porive publike. Pojavljuje se degradacija kulturnog ukusa i potencijalni gubitak tradicionalnih umjetničkih formi, koje su pružale profinjene umjetničke doživljaje. Il Dalmata zaključuje članak u pesimističnom tonu, predviđajući budućnost u kojoj bi kazališta mogla potpuno ustupiti mjesto kinematografima, uz nepovratan gubitak kulturne raznolikosti.

Godine 1910. Radium je preuzeo Coriolano Bottura, koji je pokrenuo niz inicijativa kako bi kino učinio udobnijim i privukao više publike.

Novi Radium

Kino Radium ubrzo se seli u posebno dizajnirane prostorije novog Botturinog zdanja, koje je projektirao arhitekt Lorenzo Pividori još 1903. godine, smješteno na Viale Tommaseo, točno nasuprot starog kina istog naziva. Otvaranje novog kina Radium bilo je 29. lipnja 1913. godine.

Ulica Tommaseo oko 1913. g. s novim kinom Radium na desnoj strani i salonom Gned na lijevoj strani

Novi Radium, smješten u elegantnoj novoj zgradi, oduševljavao je svojom raskošnom ljepotom. Sjaj kristala i velikih zrcala, uz odabrani namještaj i bujne cvjetne aranžmane, stvarao je dojam raskošnog i glamuroznog ambijenta, dodatno naglašenog intenzivnim osvjetljenjem.

Već sama čekaonica zračila je otmjenošću. Potpuno bijela, ukrašena profinjenim štukaturama i reljefom Danteova lika, izgledala je kao mjesto namijenjeno okupljanju visokog društva. U čekaonici se nalazio složen i delikatan instrument koji je isporučila tvrtka Hupfeld Phonoliszt-Violina, koji je savršeno imitirao harmonijski orkestar violina i izvodio odabrane glazbene programe.

Hupfeld Phonoliszt-Violina iz 1910. godine (model možda ne odgovara onome iz kina Radium)

Velika dvorana, najljepša koju je Zadar imao, također je bila potpuno bijela i ukrašena štukaturama. Dimenzije partera bile su 25 puta 9,5 metara, a visina stropa bila je 6,5 metara. Gledalište je bilo podijeljeno na širi središnji dio i dva bočna, a galerija je bila oslonjena o tri kvadratna pilona.

Umjetničke, profinjene dekoracije dvorane osmislio je gospodin Umberto Donati, sin vlasnika renomirane tvrtke Natale Donati, koja je preuzela i savršeno izvela štukaterske radove. Na stropu, u središnjoj rozeti, nalazila se prekrasna skupina ženskih likova okružena i upotpunjena drugim rozetama i elegantnim ukrasima. Galerija je bila bogato ukrašena figurama anđela i alegorijama plesa i glazbe, savršeno modeliranim likovima. Konzole koje podupiru galeriju, lukovi koji vode prema njoj te gornji okvir platna za projekcije bili su ukrašeni reljefnim glavama. Brojna vrata za pristup i oblikovani prozori također su bili ukrašeni štukaturama, a četiri medaljona s reljefnim portretima Goldonija, Beethovena, Verdija i Rossinija krasila su četiri glavna zida.

Pročelje kina Radium. Projekt inžinjera L. Pividorija iz 1903. g. u Stagličić M., Nova riva u Zadru

Cijela dvorana izgledala je izuzetno elegantno i harmonično. Pogled se odmarao na bijeloj boji i uživao u divoti umjetničkih reljefa.

Raskošna rasvjeta davala je poseban sjaj ljepoti prostrane dvorane i predvorja. Umjetnički lusteri u interijeru, puni pozlate i brušenog kristala, te velike svjetiljke i svijećnjaci ukrašeni cvijećem izvana upotpunjavali su privlačnost onoga što je, u gradskom okruženju, izgledalo kao začarani dvorac.

U velikoj dvorani moglo se smjestiti četiri stotine ljudi na vrlo udobnim preklopnim stolcima. Dvorana je bila opremljena ventilatorima i moćnim vodovodnim instalacijama za brzu reakciju u slučaju požara. Zahvaljujući novim, savršenim projekcijskim uređajima, kojima je besprijekorno upravljao mladi ali iskusni operater Giovanni Ballarin, slike na platnu bile su iznimno jasne i plastične.

Ukratko, sve u Radiumu bilo je lijepo, potpuno novo, elegantno i otmjeno. Opremanje i uređenje od početka do kraja vođeno je istančanim osjećajem za dobar ukus, a sve to zahvaljujući gospodinu Botturi, koji nije štedio ni novca ni truda te je, smatrali su Zadrani, dostojan najvećeg priznanja. Zadar se s pravom mogao pohvaliti jednom od najbogatijih i najprivlačnijih kinematografskih dvorana u Europi.

Izgradnju zgrade, uključujući i dvoranu, dovršila je tvrtka Giuseppe Rodini.

Dvije gradske tvrtke izvele su instalaciju električne rasvjete i vodovoda. Vrsni majstor Luigi Gonano izradio je drvene elemente cijele zgrade, a vješti radnici imitacijom vrijednog mramora uljepšali su podove dvorane, predvorja, lože i stepeništa.

Veliki broj ljudi, osobito na otvorenju, okupio se ispred Radiuma, očaran i zadivljen. Mnogi su ušli, pogledali i izašli s riječima najvećeg divljenja.

U večeri otvorenja, 29. lipnja, operater Giovanni Ballarin projicira snažnu ljubavnu dramu u tri čina Daleko od sreće te ultrakomičnu scenu s Maxom Linderom.

Pri kopanju temelja za zgradu novoga kina Radium 1911. godine pronađen je kip Carice najvjerojatnije izrađen od mramora grčkoga podrijetla. Kip je odsječen ispod linije prsa, te mu nedostaje glava, obje ruke, noge i baza, a poklonjen je Arheološkom muzeju.

Krajem dvadesetih godina kino postaje dio Dopolavore Provinciale (talijanske organizacije osnovane tijekom fašističkog razdoblja koja se bavila promicanjem slobodnih aktivnosti, kulturnih, sportskih i rekreativnih programa za radnike nakon radnog vremena).

Kasnije ga kupuje Aldo Meštrović, te mijenja ime u Kino Impero. Zgrada će biti sravnjena sa zemljom, zajedno s gotovo cijelim Viale Tommaseo, tijekom savezničkih bombardiranja 1943./44. godine.

Utrka za bolje kino

Mali Zadar, sa svojih otprilike 14.000 stanovnika, imao je uoči Prvoga svjetskog rata čak tri kina s kapacitetom od tisuću mjesta (Split je imao dva, Šibenik jedno, Dubrovnik jedno).

Konkurencija je bila velika, a vlasnici su morali uzeti u obzir i zahtjeve publike, kao i tehničke te tehnološke napretke, neprestano uvodeći inovacije i modernizirajući dvorane. Ako je jedno kino eksperimentiralo s Ganzinijevim zaslonom alveolarne površine za dnevne projekcije, drugo je uvodilo gramofonsko-sinkronizacijski sustav Vitaphon. Dok se u Radiumu, osim standardnog klavira, angažirao mandolinski kvartet, u Parizu je nastupao gradski orkestar, a Marconi je nabavio mehanički klavir, tada posljednji modni hit.

Prvi filmovi, dugi samo nekoliko desetaka metara i trajanja od par minuta, ustupili su mjesto „normalnim” filmovima duljine 700 metara te kasnije onim dugometražnim od 2000 i 3000 metara.

Tipičan program trajao je otprilike sat vremena i sastojao se od: dokumentarca o aktualnostima, dugometražnog dramskog, policijskog, avanturističkog ili sentimentalnog filma, te kratkog komičnog filma u kojem su glumili popularni „Cretinetti” (André Deed) ili jednako omiljeni Max Linder (Gabriel Leuvielle).

Italija je tada bila velika filmska sila, pa su filmovi poput Quo Vadis? Enrica Guazzonija, Cabirije Giovannija Patronea i Gabrielea D'Annunzija, In hoc signo vinces Nina Oxilije ili Spartaka Ernesta Pasqualija bili iznimno popularni.

Posteri filma In Hoc Signo Vinces (1913.) i Nei Meandri del delito (1912.). Faro Municipal Museum

Veliku je pozornost privukao film La donna è come un'ombra, možda zato što je sugrađanin Giovanni Carli bio glavni glumac. Također, kratkometražni film Bellezze dalmate (1911.), u kojem je drugi Zadranin, mladi Tullio Carminati, započeo svoju filmsku karijeru (filmovima poput La mia vita per la tua, Romanticismo i Caino), odveo ga je do Hollywooda. Veliki uspjeh postigli su dramski filmovi Nordisk filma iz Kopenhagena s Astom Nielsen, idolom zadarske publike. Američka kinematografija bila je gotovo potpuno odsutna, osim ponekog filma Vitagraph produkcije.

Zadar - grad ispred svog vremena

Iz ove priče o Zadru može se dosta zaključiti o raskoši i eleganciji koja je postojala u našem gradu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bio je to period u kojem je Zadar proživljavao svoj kulturni vrhunac, otkrivajući nove oblike umjetničkog izražavanja i modernih dostignuća. Kinematografi, kazališta i raskošne građevine svjedočili su ne samo o estetskoj viziji tog doba već i o želji građana za napretkom i povezivanjem s europskim kulturnim tijekovima. Taj duh ostaje trajno upisan u povijest grada, podsjećajući nas na bogatu tradiciju koja je oblikovala njegov identitet.