Luj XVII. iz Zadra

Trgovina koja se nalazila na uglu Kalelarge i ulice Califi (danas ul. Majke Margarite) bila je od 1826. do 1861. godine u vlasništvu urara.

Bio je to čovjek srednjeg rasta, obrijanog lica uokvirenog nekom vrstom brade. Vrlo skroman i tih, nipošto brbljav. Vrijedan u popravljanju opruga i kotačića, sa zelenim naočalama koje mu štite oči od prejakog svjetla.

Ugao nekadašnje Calle Califi i Calle Large

Nakon posla prepuštao se filozofskom užitku. Pušio lulu. Nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima posjećivao je Caffe degli Svizzeri. Bio je vješt i strastven igrač biljara.

Zvao se Giuseppe Trevisan.

Ta priča ne bi bila previše zanimljiva da on nije bio ni manje ni više nego Dauphin de France, Njegovo Veličanstvo Luj XVII., kralj Francuske (ili je bar on tako tvrdio).

Urar u 19. stoljeću

Luj XVII. Dauphin bio je francuski prijestolonasljednik, sin Luja XVI. i Marije Antoanete, rođen 1785. godine. U trenutku Francuske revolucije obitelj Bourbon bila je u velikoj opasnosti, a nakon što je njegov otac Luj XVI. pogubljen 1793. godine, Luj XVII. postao je kraljević Francuske.
Nakon očeva pogubljenja, Luj XVII. bio je zatočen u tamnici Carrières, gdje je predan u ruke postolaru Antoanu Simonu. S obzirom na nepovoljne uvjete u zatvoru, dječak je brzo obolio i umro 1795. godine, kada je imao samo 10 godina. Mnogi izvori navode da je uzrok njegove smrti bilo zanemarivanje, loša higijena i iscrpljenost. Međutim, njegov nestanak bio je obavijen velom tajne. Nekoliko godina poslije pojavile su se glasine da je Luj XVII. preživio i da je netko pokušao preuzeti njegov identitet, ali nijedna od tih teorija nije bila potvrđena. Njegova je smrt dugo bila predmet rasprava. Nakon Francuske revolucije i njegove navodne smrti 1795. godine, pojavili su se mnogi samozvani prijestolonasljednici, koji su tvrdili da su upravo oni preživjeli zatvorsku tvrđavu. Lažnih Dauphina bilo je svugdje!

U rujnu 1826. godine Giuseppe Trevisan, dolazeći s Lošinja, gdje se bavio urarskim zanatom, nastanio se u Zadru. Oženio se u Trstu 1817. godine s Girolamom Argenti iz Padove, ali njihov brak nije bio skladan. U Zadru je upoznao obitelj Zappich, čiji je poglavar bio bivši mletački poručnik, i s njome razvio određenu bliskost.

Nakon što je ostao sam zbog stalnih sukoba sa suprugom, 1832. godine preselio se k spomenutoj obitelji. Tijekom 1836. godine, kada je u Dalmaciji harala epidemija kolere, iznenada je odlučio otići. Domaćini su ga molili da to ne čini i nagovarali ga da ostane, sve dok im nije odlučio priznati tajnu o svom porijeklu i zamolio ih da je nikome ne odaju. Dodao je kako je cijeloga života o tome šutio, ne želeći biti uzrok novih nesreća, te da odlazi kako bi izbjegao susret s osobama koje su ga pokušavale pronaći.

Otišao je u Trogir, pa se vratio poslije mjesec dana. Zatim se zaputio u Šibenik, a nakon nekog vremena ponovno se vratio u Zadar. Tijekom njegove odsutnosti u Zadar su stigla trojica Francuza i raspitivala se o njemu, a 16. listopada 1838. godine došao je – pod izlikom da je slikar – sin jedne ugledne francuske kraljevske obitelji kojoj su oduzeti svi posjedi. On je s Trevisanom vodio dug razgovor, a razmjenjivali su i pisane poruke.

Još jedna osoba pojavila se 1856. godine. Čini se da su mu ponekad nudili novac i tražili da potpiše određene dokumente, ali je uvijek odbijao i jedno i drugo. Neprestano je primao mnoga pisma, koja je pažljivo spaljivao.

Gazdarici, koja je čuvala tajnu sve do njegove smrti, između ostalog ispričao je i sljedeće. Jasno je pamtio pojedinosti bijega iz Varennesa; sjećao se svilenog pojasa svjetloplave boje u mornarskom stilu, s pozlaćenim resicama, koji je nosio kao dijete, a koji se u tadašnjim tiskanim ilustracijama, koje prikazuju tu tragičnu katastrofu, vidi upravo na Dauphinu. Također se sjećao, kako smo prethodno spomenuli, postolara Simona i njegovih zlostavljanja jer nije znao kako provući konac kroz iglu; kako ga je prisiljavao da spava na maloj slamnjači u kutku sobe te kako je bio silno bolestan.

Jednoga dana postavili su ga na stol i načinili mu neke oznake na raznim dijelovima tijela. Drugom prilikom pred kućom se zaustavila kočija, iz koje je izašla dama. Vidjevši ga tako bolesnog, povela ga je sa sobom te je odveden u Škotsku, a zatim u Italiju, gdje je predan obitelji Trevisan iz Padove, kojoj su ostavljeni dragulji i novac.

Jednom prilikom u kuću je stigao čovjek, čija je prisutnost u njemu izazvala neočekivan izljev bijesa i razdraženosti. Izvjesni Giovanni Battista Poletti kasnije mu je postao učitelj. Otamo je odveden u Englesku, a zatim u Carigrad. Često je putovao sam i pješice. Desetog kolovoza jedne godine, koje se njegova domaćica nije mogla prisjetiti, rekao je da je boravio u gostionici gdje su se čitale okružnice o potrazi za navodnim sinovima Luja XVI. Drugi put, prolazeći pokraj njega, netko mu je rekao: „Otiđite odmah, jer vas traže.”

Među predmetima koje je brižno čuvao nalazile su se jedne krojačke škare i jedna kovanica. Držak škara oblikovan je poput kraljevske krune, a na unutarnjoj strani spoja mogli su se vidjeti urezani simboli koji su mogli predstavljati francuske ljiljane. Kovanica ili srebrni medaljon, veličine četvrtine crocionea, bio je toliko istrošen i zaglađen da se s jedne strane jedva nazirao lik Burbonaca s početnim slovima „Lu”, dok je druga strana bila potpuno neprepoznatljiva.

Ako je istina da je Dauphin imao naviku igrati se škarama svoje majke te da su se među uspomenama koje mu je ostavila Marija Antoaneta nalazile upravo krojačke škare, kovanica ili medaljon i pramen kose – tada bi postojanje tih škara i kovanice moglo ukazivati na istinitost Trevisanovih tvrdnji.

Ono što se dogodilo svim ostalima koji su se predstavljali kao sinovi Luja XVI. nije se dogodilo Trevisanu: dok su svi drugi pokušavali iskoristiti svoje navodne titule u vlastitu korist, on je, naprotiv, tajnu skrivao od svih i nije želio da se objavi ni u trenutku svoje smrti.

Činilo se da je, prestravljen tužnim sjećanjima na prve godine djetinjstva i nemir tijekom mladosti, očajnički pokušavao zakopati u zaborav posljedice jedne tragične prošlosti – kako za sebe, tako i za druge.

Protutežu njegovoj blagoj naravi činila je izuzetna odlučnost te osobita vještina u svim vrstama mehaničkih poslova – osobine koje su, prema povijesnim zapisima, bile prisutne i kod Luja XVI. To još više ističe neobičnost ovog slučaja, jer je taj čovjek, osim što je posjedovao slične osobine, već svojim tjelesnim stasom i crtama lica – kako smo već ranije napomenuli – nevjerojatno podsjećao na lik i obličje toga nesretnog monarha.

Mišljenje N. Tommasèa (književnika i političara)

Priča o našem junaku išla je toliko daleko da se u jednom broju La Voce Dalmatica (28. rujna 1861.) izjasnio i veliki Tommaseo:

Činjenica da je sin Luja XVI. znao živjeti i umrijeti nepoznat u domovini Dioklecijana ne bi bila bez vjerojatnosti niti bez značenja. Zlostavljanja pretrpljena u djetinjstvu, primjeri strica koji je dvaput bio u izgnanstvu, mislim na Luja XVIII., drugog strica koji je bio protjeran i umro u izgnanstvu, ubojstva Enghiena i Berryja, protjerivanje Luja Filipa, nova Republika i novo Carstvo; sve ga je to moralo prestrašiti. A ako se sramežljivosti i oprezu pridoda onaj osjećaj samopoštovanja, koji je, prema vašim riječima, bio živ u skromnom zanatliji, i odbojnost prema tome da u očima mnogih izgleda kao smiješni varalica, ne mogavši dokumentima dokazati svoje podrijetlo, i besplatno izlaganje krajnjim opasnostima; ta mi činjenica ne izgleda nevjerojatna. Varalice nisu tako oprezne, niti su ludi tako skromni. I, u dvojbi, zamišljati da čovjek rođen kao kraljevski sin izabere miran rad privatnog života umjesto snova o misaonoj veličini, da se gotovo stidi biti kraljem i zadovoljan je ostati čovjekom, meni se sviđa; i sviđa mi se što mu zrak Dalmacije, ako mu već nije udahnuo takve osjećaje, barem ih nije raspršio iz duše. (Iz pisma).

Ondašnji za i protiv

U korist Trevisanove kraljevske prošlosti išle su sljedeće tvrdnje:

I. Naglašena burbonska fizionomija. Velike i živahne oči. Orlovski nos. Kratak i debeo vrat.

II. Dob se podudara točno s Dauphinovom.

III. Posjedovanje škara za vez, ukrašenih kraljevskom krunom: navodne škare Marije Antoanete, oduzete u zatvoru i uvijek čuvane kao sveta relikvija.

IV. Posjedovanje sata koji je, kada se otvori tajna opruga, imao ugraviran kraljevski grb Bourbona.

V. Apsolutna nesposobnost gospođe Zappich, jednostavne, naivne i bez mašte, da izmisli tako nježnu i kompliciranu bajku.

VI. Posjeti stranaca, čak i prerušenih, zadarskom uraru, i dugi razgovori s njim.

VII. Činjenica, koju je oštroumno primijetio Tommaseo, da Trevisan nije bio ni varalica ni luđak. Takav bi čovjek, barem s prijateljima, koristio riječi ogorčenja ili hvale, a Trevisan nikad nije želio govoriti o svojim poslovima i živio je u krajnjoj skromnosti.

Protiv Trevisanove tvrdnje:

I. Nevjerojatnost putovanja iz Škotske u Padovu. Škotska, udaljena i sigurna, ponudila bi Dauphinu mnogo veću sigurnost od Italije, predodređene, zbog oružja Francuske Republike, za velike i opasne političke prevrate.

II. Apsurdnost da je bogata obitelj Trevisan, opskrbljena novcem i draguljima od dame spasiteljice i skrbnice dječaka, stavila dječaka za šegrta u radionicu urara. Nisu li Trevisani bili obaviješteni da su usvojili kralja? Ne? A zašto bi onda, budući da se radi o kralju, odjednom prestala velikodušna pomoć dame, koja je, sigurno, morala djelovati po nalogu svoje stranke? A ova, i više nego imućna, bi li dopustila da se njezin obožavani Luj XVII. tako jadno upropasti?

III. Pretjerani Trevisanov strah i želja za mirnim životom. Austrija bi znala jamčiti sigurnost svog podanika, koji bi, ako bi ikada, imao pravo svečano abdicirati. I nikada se više ne bi maknuo iz Zadra.

IV. Konačno, činjenica da se nitko iz obitelji Trevisan iz Padove nije javio 1861. godine da potvrdi barem epizodu s damom i tajanstvenim dječakom.

V. Konačno, potvrda koju je izdala Biskupska kurija u Padovi: nepotpuna, nesavršena, ali koja potvrđuje, iako nejasno, padovansko podrijetlo Trevisana.

Istraga

Doktor Milcovich, zahvaljujući svojoj iznimnoj pronicljivosti i posebnoj suptilnosti, uspio mu je izmamiti priznanje, ali nije ga mogao uvjeriti da ga na bilo koji način objavi. Doktor je to napravio tek nakon Trevisanove smrti

Otkrio je tajnu i načelniku Policijske uprave, vitezu Josephu Gariupu, koji je, nakon što je ispitivao i Angelu Zappich, 20. lipnja izvijestio nadležne. S dokumentom 1510/p.r. naloženo je zadarskim žandarima da „prošire sve moguće istrage kako bi se utvrdilo ima li išta istinito u glasinama koje su kružile ovim Gradom”.

U međuvremenu, Milcovich je poslao francuskim novinama dopis u kojem je, dodajući detalje, iznio što mu je povjerio urar iz Calle S. Caterina. „Ekskluzivna vijest” objavljena je u glavnim pariškim novinama, čime je naš junak službeno postao dio velike skupine pretpostavljenih Dauphina. Vijest su prenijele sve važnije novine po Europi!

Istražujući Državni arhiv u Zadru, zadarski publicist Gastone Coen pronašao je prašnjavi dosje Trevisan. Dokumentacija sadrži detaljno izvješće br. 211 s oznakom „povjerljivo” – čak osam mapa na njemačkom jeziku pisanim gotičkim pismom. Dosje je poslan zadarskoj policiji, čiji je načelnik tada bio Joseph Gariup, zajedno s bromotipskom fotografskom pločom s portretom Dauphina (urara na samrtnoj postelji) i preciznim crtežom škara pripisanih Mariji Antoaneti.

U dokumentima se također nalaze spisi primljeni od Općinske kongregacije Padove i višeg policijskog povjerenika tog grada, izvjesnog Hoffmana. Prema njemu, „proteklo vrijeme od Trevisanova odlaska iz Padove i smrt svih onih koji su mogli pružiti korisne tragove uklonilo je svaku nadu u postizanje cilja kojem je težila istraga”.

U „informativnoj bilješci” navedeno je da je obitelj Trevisan imala samo jedno dijete. Budući da su imali kućnu pomoćnicu, mogli su se smatrati građanima. Stanovali su u kući Sografi br. 2589 u San Martinu, a potom u br. 4227 u četvrti Sv. Valentin ili St. Pellegrino. Nadalje, prema rodnom listu izdanom od Biskupske kurije u Padovi, Giuseppe Nicola, sin Antonija Trevisana i zakonite supruge Tereze Borse, rođen je u 11 sati ujutro, u ponedjeljak, 5. studenog 1787., te je kršten sljedećeg dana u župi Sv. Kancijana od strane don Antonia Boscata, kumovi: Caterina Menapace, supruga Domenica Gambe, i Antonio Pizzati, sin Girolama.

Kao posljedicu toga, Gariup je 12. kolovoza 1862. izvijestio:
„Priloženi dokazi ipak ne bi ostavili nikakvu sumnju da je pokojnik doista bio Giuseppe Trevisan iz Padove, a ne navodni ponovno rođeni sin Luja XVI.”

Nakon puna četiri mjeseca carska birokracija odlučila je „s obzirom na sadržaj dokumenata koje je poslao načelnik Policije uz svoje izvješće” arhivirati slučaj. Smrtni ostaci navodnog Luja XVII. već su više od godinu dana bili pokopani pod skromnim križem, u goloj zemlji zadarskog groblja.

Trevisanovo je tijelo otpremljeno na gradsko groblje 21. lipnja 1861. godine. Pokopan je u osmom redu groblja.

Knjiga umrlih otkriva da mu je posljednje prebivalište bilo u Ulici sv. Katarine na broju 572 te da je umro od posljedica plućnog katara.

Izvod iz knjige umrlih 1861. godine, DAZD

Rješavanje slučaja

Trebalo je proći još 140 godina da se slučaj sa sigurnošću razriješi. Naime, kirurg je dan nakon Dauphinove smrti izvadio srce i ono je godinama mijenjalo vlasnike. Alkohol u kojem je bilo sačuvano s vremenom je ispario, ostavljajući samo mumificirano srce.

Godine 1975. srce je stiglo u baziliku Saint-Denis, tradicionalno počivalište francuske monarhije. Tijekom Revolucije, svi su kraljevski grobovi otvoreni, a njihovi ostaci bačeni u masovne grobnice. Kasnije su te isprepletene kosti premještene u kosturnicu u istoj kripti gdje se danas izlaže Dauphinovo srce.

U blizini se nalaze ostaci njegovih roditelja, Luja XVI. i Marije Antoanete, pokopani ispod mramornih ploča. (Od njihovih tijela nije mnogo ostalo, jer su nakon pogubljenja zakopani u negašeno vapno, ali su kosti, dijelovi moždanog tkiva i ženski podvez kasnije prikupljeni kada su Burboni nakratko vratili vlast u Francuskoj.)

DNA analiza pramena kose Marije Antoanete nedvojbeno je potvrdila da srce pripada nekome tko joj je bio u srodstvu. Danas je očuvani organ pohranjen ispod kenotafa s prikazom mladog Dauphina, njegova lica i kovrčave kose.

S tim se otkrićem zaključuje i uzbudljiva priča našeg junaka - Dauphina iz Zadra.