Antonio Papadopoli: Zadarska zvijezda glume i gastronomije

Antonio Papadopoli bio je jedan od najistaknutijih glumaca talijanske komične scene 19. stoljeća, inovator i preteča modernog scenskog naturalizma, a ujedno i osebujna ličnost, koja je svojim životom i djelom ostavila dubok trag u kazališnoj i kulturnoj povijesti Dalmacije i Italije. Rodio se u Zadru 17. travnja 1815. u 9 sati prijepodne, u kući na adresi br. 280 u Ulici Canova (današnja Ulica nadbiskupa Nikole Matafara), a umro u Veroni, 21. listopada 1899. godine u siromašnoj i zapuštenoj kući u ulici Interrato Acquamorta, zaboravljen od svih.

Lokacija na kojoj se nalazila rodna kuća A. Papadopolija.

Rani život i početak karijere

Papadopoli je rođen u Zadru kao sin mornara Constantina Papadopolija u Napoleonovoj službi s otoka Krfa, koji je nakon propasti Venecije doselio u Dalmaciju i u Zadru otvorio mali kafić na Piazza della Colonna. Nakon 2 godine školovanja, mladi Antonio najprije je radio kao carinik, ali ga je ljubav prema kazalištu odvela na sasvim drugi put. Već sa 17 godina priključio se kazališnim družinama, a 1832. pridružio se trupi Bon-Martini u Šibeniku, gdje je igrao razne uloge. Prvi značajniji umjetnički iskorak ostvario je 1846. u trupi Vestrija, a konačnu afirmaciju doživio je 1854. u slavnoj Lombardskoj trupi, na mjestu karakternog glumca. S tom družinom nastupio je više puta u svom rodnom Zadru.

Teatro Verdi krajem 19. stolječa. Burato, Tomaso. Novo kazalište - Kazalište Verdi u Zadru. Fototeka 1246. DIKAZ - digitalni repozitoriji Znanstvene knjižnice Sveučilišta u Zadru.

Umjetnički uspon i doprinos kazalištu

Bio je poznat po iznimnoj komičarskoj vještini, prirodnosti i lakoći izvedbe, a osobito se proslavio u ulogama iz Goldonijevih komedija, u kojima je donosio duh commedie dell’arte. Njegova umjetnost bila je inovativna za to doba – bio je jedan od začetnika scenskog naturalizma, što ga je izdvajalo među suvremenicima i učinilo predvodnikom novih kazališnih smjerova.

Commedia dell'arte stara je talijanska improvizirana komedija, koju prema skiciranom zapletu (scenariju) izvode profesionalni glumci s maskama. Nastala je sredinom 16. stoljeća iz pučke glume, koristeći se elementima klasične komedije. Dva stoljeća bila je iznimno popularna diljem Europe, pa vjerojatno i na Jadranu. U tim su trupama prvi put žene glumile ženske uloge. Glumci su se specijalizirali za određene tipove uloga, stvarajući maske poput Arlecchina, Pantalonea i Pulcinelle. Postojala je i maska Schiavo kao karikatura Hrvata. Glumci su morali biti vješti u mimici, akrobaciji, plesu, sviranju i pjevanju, a često su ponavljali naučene dosjetke (lazzi) i stereotipne izraze. S vremenom se improvizacija degenerirala u konvencionalnu glumu, fokusirajući se na scenske efekte. Unatoč tome, commedia dell'arte utjecala je na velike komediografe poput Molièrea i Goldonija, a smatra se da je doprinijela nastanku organiziranog modernog kazališta u Europi. Njezin je značaj veći za povijest kazališta nego književnosti.

Tijekom karijere nastupao je u najvažnijim talijanskim kazalištima – u Veneciji, Trstu, Anconi, Rimu, Firenci, Genovi, Bergamu – gdje su ga publika i kritika dočekivali ovacijama. Igrao je ulogu Ludra, jednog od najpoznatijih likova talijanske komedije, te niz drugih karakternih uloga, a njegove su izvedbe često bile predmet pohvala i proučavanja u tadašnjim novinama i časopisima.

Majstor improvizacije

Kao član trupe Pieri, Papadopoli je glumio u kazalištu Gerbino u Torinu. Jednog dana ministar Rattazzi pozvao je ravnatelja trupe i predao mu rukopis komedije, preporučivši njezino izvođenje. Komedija je bila u jednom činu, a glavnu ulogu trebao je tumačiti karakterni glumac. Stoga je Pieri tekst povjerio Papadopoliju i zamolio ga da se ozbiljno posveti pripremi predstave.
Pročitavši rukopis, Papadopoli je zaključio da je djelo loše i besmisleno te je bio uvjeren da će izvedba doživjeti potpuni fijasko. Ipak, kako ne bi razočarao ministra, Pieri ga je nagovorio da prihvati ulogu.
Na večer izvedbe Papadopoli je okupio glumce i zamolio ih da ga bezrezervno prate u svemu što kaže i učini. Tada je, improvizirajući gotovo cijelu predstavu, odigrao komediju na toliko duhovit i nadahnut način da je publika oduševljeno reagirala snažnim pljeskom i više ga puta pozvala na poklon.
Nakon spuštanja zastora, autor teksta pristupio mu je, stisnuo ruku i ponudio vrijedan dar, uz riječi: „Ne sjećam se dobro, ali čini mi se da neke rečenice koje ste izrekli – nisam napisao!“
Nije bilo sumnje: Papadopoli je gotovo sve sam izmislio.

Privatni život, kasnije godine i filantropija

Papadopoli je bio poznat po ekstravagantnom načinu života, velikoj filantropiji i dobročinstvu. Na početku karijere, kada je imao samo osamnaest godina i glumio uloge u družini Bonmartini, ploveći trabakulom od Dubrovnika do Trsta u vodama Savudrije bacio se u more kako bi spasio glumicu Eugeniju Tassinari, koja je izgubivši ravnotežu pala u more, i plivajući je uspio spasiti. I godinu dana prije toga u Šibeniku je uspio spasiti dvije djevojčice od požara u kući koja se nalazila na mjestu gdje je kasnije izgrađeno kazalište „Mazzoleni”.
U to vrijeme dobro je zarađivao izvan glume i to – kaligrafijom. Naime, Papadopoli je još u Zadru naučio novu metodu poučavanja kaligrafije od izvjesnog profesora Buffettija te je postao vrhunski kaligraf, pa je na glumačkim putovanjima bogate građane usput učio lijepom pisanju.
Često je pomagao kolegama, organizirao dobrotvorne predstave i dijelio ono što je imao, zbog čega je često ostajao bez sredstava.

Papadopoli (sredina) u Kraljevskoj sardinskoj trupi, Muzej kazališta SIAE u Rimu, zbirka Luigija Rasija

Dok je glumio u družini Giardini, u Carcanu u Milanu, čuo je od glumice da u dvorištu obližnje kuće neko jadno i mršavo stvorenje u dronjcima kopa po smeću ne bi li pronašlo komadić kupusa ili bilo čega za jelo. Dirnute tom pričom, glumice iz družine nisu mogle suspregnuti suze. Papadopoli ih je prekorio: „Zar vaše suze mogu donijeti kruh?” A sljedećeg dana jadno je djevojče prešlo iz smeća u obitelj posvojitelja, Papadopolija, koji ju je odgojio i od nje napravio glumicu: buduću ženu glumca Piccininija.
Oženio se Giudittom Girometti, koja je umrla 2. studenog 1872. u Milanu.

Ljubav prema hrani i luksuznom životu podjednako je legendarna. Il Dalmata 1895. godine piše:

Zarađivao je veliki novac. Zaljubljenik u luksuz, hirovit i miljenik publike, dopuštao si je mnogo za jednog komičara. Pozirao je kao ekscentrik i o njemu se mogao napisati cijeli svezak pun hirova. Jednom, da se prisjetimo samo jednoga, u Milanu je izašao potpuno odjeven u bijelo, od cipela do šešira, u vrlo skupocjenoj odjeći od tkanine s podstavom od satena i ukrasima od krzna hermelina, koju je odjenuo samo jedanput, a zatim poklonio. Bio je poznat po ljubavi prema luksuznim predmetima, baš kao Rossini. Papadopoliju je bilo stalo do slave gastronoma koliko i do slave karakternog glumca, a možda i više. Priređivao je bankete dostojne Trimalhiona, večere od kojih bi Lukul umro od zavisti. Ugošćivao je komičare i posluživao im raskošna jela. Navečer bi probavne smetnje kazalištu donijele više troškova za liječnike nego za scenske radnike, a samo bi Papadopoli spokojno ostajao nad stolom punim božjih darova i nastavljao prejedanje u ime apetita i proždrljivosti.

Njegova rastrošnost i nesklonost štednji doveli su ga do siromaštva u starosti, kada je, onemoćao i bolestan, bio prisiljen tražiti pomoć svojih sunarodnjaka i prijatelja iz kazališnih krugova. Podjednako su mu bili dragi i hrana i piće, ali i lutrija, pa bi često cijeli utržak jedne večeri potrošio već sljedećeg dana.

Publiku se u nekoliko navrata i putem dnevnih novina pozivalo da pomogne umjetniku u nevolji. U jednom izdanju Il Dalmate obratio im se i sam Papadopoli:

„Daleko od pomisli da vam budem daljnji teret, stari i patnički umjetnik prisiljen je krajnjom nuždom obratiti se vama, plemenitima, kako biste mu uz molbu osigurali potrebna sredstva za odlazak u potrazi za boljom srećom; i samo u tu svrhu neki od filodramskih amatera velikodušno se stavljaju na raspolaganje, a ne da bi se razmetali svojim znanjem. Stoga se oni, ujedinjeni s ovim starim umjetnikom, obraćaju vašoj urođenoj blagosti.
Ako u mnogim prilikama niste bili gluhi na molbe potpisnika, nemojte biti ni ovaj posljednji put.
Zadar, 5. siječnja 1887.”

Godine 1895. Il Dalmata piše članak u kojemu greškom objavljuje glumčevu smrt. Tu su pogrešku poneki objasnili lažnim pokušajem da se prikupi što više novca za glumca u predstavama u povodu njegove smrti. Kažu neki da je Papadopoli sam inscenirao svoju smrt nekoliko puta, kao još pokoju predstavu u svome životu. Sabalich kaže: „Pa čak i njegova smrt, simulirana stotinu puta – sve to otkriva njegovu nezaustavljivu komičnu crtu!”
Nebrojeno puta, ili bar kada mu je ponestalo novaca, radio je „oproštajne” predstave, koje su bile izuzetno posjećene, jer je svatko htio vidjeti velikog Papadopolija barem još jedanput. Tako je i u Zadru 1876. godine napravio veliku oproštajnu večer, kad je izveo Goldonijevog „Lažljivca” te glumio sve tri uloge! Teatro Nuovo za tu je priliku bilo osvijetljeno svijećama kao dan.
Ponekad je sebe predstavljao kao starijeg, vjerojatno u pokušajima da pobudi još više samilosti kod gledatelja. Zbog posljedica moždanog udara glumio je u poodmakloj dobi unatoč paralizi lijeve ruke.
Pisao je Papadopoli o sebi 1886. godine:

Moj život se s pravom može nazvati životom nesretnog Cigana... Pozvan u dramsku karijeru još od rane mladosti, morao sam se boriti s neimaštinom da bih preživio, a danas, kada sam prešao šezdesetu, moji su uvjeti ostali isti... Bila je to krivnja umjetnika koji je prevladao čovjeka ili obrnuto... Ne bih znao reći.

Antonio Papadopoli. Autor: Alfonso Galassi, 1860. – 1870.

Iako je bio miljenik publike i prijatelj venecijanskog plemstva, posljednje godine proveo je u siromaštvu, prisjećajući se pozornice kojoj je posvetio cijeli život s ponosom i nostalgijom. Bio je istinska zvijezda svojega doba, pa nije bilo čudno da bi ga na ulicama i u restoranima – čak i u Rimu – gotovo svatko prepoznao i pozdravio.

Gastronomski opus i književni rad

Papadopoli, Antonio. Gastronomia sperimentale. Zara: vlast. nakl., 1886. (Zara: Tip. edit. di G. Woditzka). Sign. Misc.C 3752-3753. - Dalmatica. (Skenirana naslovnica knjige preuzeta sa društvenih mreža Znanstvene knjižnice Sveučilišta u Zadru)

Osim glumačke karijere, Papadopoli se okušao i u gastronomiji. Zadarski tiskar Giovanni Woditzka objavio je 1886. njegovo djelo Gastronomia sperimentale. Napisao ju je jer kako kaže:

Budući da mi svi zamjeraju što sam cijelog života dobro jeo, pravedno je da danas naučim i svoga bližnjega kako se dobro jede.

Objavljena je u dva dijela od kojih prvi sadrži 24 recepta podijeljena na aristokratska i demokratska jela (jela za svakoga), napisanih na ležeran i šaljiv, rekli bismo Papadopolijev način. Drugi dio sadrži slatka i obiteljska jela. Ova knjiga, koja se danas čuva u Znanstvenoj knjižnici Zadar, svjedoči o njegovoj svestranosti i strasti prema kulinarstvu.

Isječak iz knjige Gastronomia (preuzeto sa društvenih mreža Znanstvene knjižnice Sveučilišta u Zadru)

Škampi na kardinalski način (prijevod iz knjige Gastronomia sperimentale)

Rijeka, grad koji pripada Mađarskoj, mora priznati da ju je Stvoritelj posebno volio, jer osim što je smještena na iznimnom položaju pogodnom za bogaćenje trgovinom, njezino more, bogato najboljim ribama koje služe za zadovoljavanje ljudske proždrljivosti, čini je sve zavidnijom. Doista, koju drugu ribu biste usudili usporediti sa škampom? Jednom sam čuo stranca kako hvali grad Rijeku govoreći: „O, blagoslovljena Rijeka, njezine žene, njezini škampi!” Ja bih pak, po svom ukusu, uzviknuo: „Blagoslovljena Rijeka prvo zbog svojih škampi, a onda zbog svojih žena!” Vratimo se na temu.
Općenito, škampu se ne pridaje važnost koju zaslužuje, štoviše, srozava se jer se priprema i jede demokratski. Te se neznalice usuđuju jesti ih ili kuhane, ili u umaku, ili, u najboljem slučaju, pržene. Ja ću vas, naprotiv, naučiti kako se škamp doista uživa u pravom smislu riječi i kako ga je pripremao francuski kuhar jednog kardinala. Odaberite najveće škampe; izvadite im rep iz ljuske, operite ih jedan po jedan u vinu Madera da se učvrste, zatim svaki pojedini rep omotajte u tanku krišku masnog pršuta, pa ih nabodite jedan po jedan na ražanj, odvajajući svaki rep listom kadulje, i pecite ih na vatri. Budući da bi toplina otopila masnoću pršuta, spriječite takvu neugodnost neprestanim bacanjem naribanog i posoljenog kruha i vrlo male količine tučene vanilije, čime ćete spriječiti da škamp zagori i imat ćete zalogaj dostojan Lukula. Citiram Lukula jer je bio toliko proždrljiv za škampima da je zimi neprestano slao kurire da iz mora uzmu toliku milost Božju.

Iste godine objavio je i kratku autobiografiju pod nazivom Aneddoti, episodi e curiosita biografiche te stihove Biografia a rachetta in onore del brillante Antonio Brunorini.

Značaj i nasljeđe

Papadopoli je bio jedan od posljednjih velikih komičara 19. stoljeća, obnovitelj Goldonijevog kazališta i inovator koji je utro put modernoj glumi. Iako je umro siromašan i zaboravljen u Veroni, njegovo ime ostalo je upisano u povijest talijanskog i dalmatinskog kazališta, a njegova djela i doprinosi žive kroz sjećanja suvremenika i rijetke primjerke njegovih pisanih radova.

Antonio Papadopoli, Izvor: Comici Italiani, 1897. g.

Svojim je životom ispunjenim umjetničkim trijumfima, osobnim mukama, velikodušnošću i strastvenom ljubavlju prema kazalištu i gastronomiji ostavio neizbrisiv trag u društvenoj povijesti našega grada.