Na terenu samostana sv. Katarine, a poslije vojarne, podignuta je prva luksuzna gradska kavana. Vlasnici su bili Vladimir Obradović i Mihovil Bakmaz. 

Projekte za zgradu izradio je Doimo Marcocchia u travnju 1890. godine, a otvorena je 14. studenog 1891.

Novine su oduševljeno pisale o novom gradskom okupljalištu i nisu štedjele prostor za potanke opise unutrašnjosti kavane.

 piše na sam dan otvaranja kavane Central (prijevod s talijanskog):

Na mjestu gdje je prije dvije godine stajao stari samostan, kasnije preuređen u vojarnu i skladište, sada se uzdiže raskošna građevina s lukovima, stupovima i karijatidama (

kip žene koji služi kao potporni stup u arhitekturi op.a.

), velikim prozorima te elegantnim balkonima i ogradama. Rušenje je oslobodilo najprometniju ulicu našeg Zadra tog neprivlačnog prizora. Patriotizam, vrijedan svake pohvale, gospodina Vladimira Obradovića i Mihovila Bakmaza, nasljednika i zaslužnog građanina koji je Zadru ostavio značajnu zakladu, omogućio je izgradnju novog zdanja na mjestu starog samostana, projektiranog s elegantnim linijama gospodina Doima Marcocchie. Stari Zadar nestaje, ali se pritom uljepšava, u modernom duhu i s karakterom dostojnim velikog grada.

Prizemlje, s visokim i dugim trijemom koji se već u venecijanskom duhu naziva „prokurative”, u potpunosti zauzima kavana koja se večeras otvara. Pod vodstvom gospodine Attilija Sottre, poznatog po svom izuzetnom ukusu, nova kavana nudi ambijent koji nadmašuje sva očekivanja, s vrhunskom udobnošću i luksuzom. Ulaskom u visoki trijem, gdje su postavljeni stolovi i željezne stolice, stvara se osjećaj svježine i moderne raskoši, kao da ste iznenada preneseni u veliku metropolu. Neki su čak primijetili kako je sve to možda previše za Zadar te da bi ova kavana više pristajala Beču ili Milanu. No, to nije razmišljanje pravog građanina; ništa nije previše, čak ni za Zadar. 

Unutrašnji prostori zaista su veličanstveni. Sve je bogato, prikladno i sjajno; sve je novo i blistavo. Glavna dvorana, s crvenim tapetama, alegorijskim freskama, karijatidama te bijelim i pozlaćenim štukaturama, prostire se na dvjesto četvornih metara i visoka je sedam metara. Četiri velika zrcala, široka tri metra i dvadeset centimetara, s umjetnički izrađenim pozlaćenim okvirima, reflektiraju prizore, pojačavajući vizualne efekte. Oko dvorane smještene su sofe i fotelje od tamnocrvenog baršuna, koje se slažu s tapetama u dvorani. Pedeset elegantnih stolova različitih dimenzija, s pozlatom, raspoređeno je u glavnoj dvorani. U središtu su tri kružne sofe od crvenog baršuna, dvije od njih oko nosivih stupova, koje pružaju udobnost i mekoću. U stražnjem dijelu, u velikom otvoru zida, nalazi se šank sa zrcalima i staklenim detaljima, izrađen u radionici Hrack. Iznad šanka, s pogledom na cijelu dvoranu, smještena je galerija za orkestar. Na zidovima su velike pozlaćene vaze s buketima u stilu Makarta.

Sjajni mramori, ozbiljna nota sofa, prožeta nježnim sjajem bijele i zlatne boje, glatki pod, ukrasi, figure i štukature u širokoj dvorani, koja izgleda kao da je otvorena za plesnu zabavu i obasjana raskošnim lampama, daju dojam veličanstvenosti koji nas uzdiže i ispunjava osjećajem zadovoljstva.

Lijevo od ulaza u glavnu dvoranu nalazi se soba za igre i prostrana čitaonica, uređena decentno, gotovo kao sala za konferencije. Svatko će se osjećati odlično za velikim zelenim stolom, uz bogat izbor novina, uključujući velike i lako dostupne dvotjedne revije (preko 50 različitih časopisa na raznim jezicima op.a.). U čitaonici vlada mirno ozračje, s nježnim tapetama, velikom zidnom kartom svijeta, teškim zrcalima i instrumentima koji su svima već poznati – termometrom i barometrom.

Desno je soba za bilijar, osvijetljena sunčevim zrakama koje ulaze kroz veliki prozor. Dva bilijarska stola s vrhunskom zelenom tkaninom i kuglama od slonovače stoje na sjajnom parketu, okruženi zavjesama, ogledalima i namještajem usklađenim s tapetama, pružajući dojam prvoklasnog kluba s urednošću i redom. Svi pomoćni prostori udobni su i pristojni. Ljeti će se moći uživati u kavi u malom vrtu punom lijepog cvijeća. Elegantne arkade s ogradama i velikim vazama na postoljima također će biti ugodno mjesto okupljanja ljeti, s dovoljno prostora za sto stolova, velikih i malih, i poslužiti kao promatračnica za zvijezde na Kalelargi.

Novi vlasnik kavane obećava bogat izbor visokokvalitetnih proizvoda, od autentičnih talijanskih i francuskih likera, dostojnih svojih etiketa, do izvrsne kave, svijetlog piva poput Ebe i finih sladoleda. Gospodin Sottra nije štedio ni na luksuzu ni na kvaliteti.

Konobari će biti oličenje najnovije mode u svojoj profesiji. Nadamo se da će mladi momci biti dostojni prostora. Poslužavnici, šalice, kristalne čaše, srebrni pladnjevi – sve je odabrano s vrhunskim ukusom.

I sada riječ pohvale onima koji to zaslužuju. Osim cijenjenog gospodina Doima Marcocchije, autora hvalevrijednog projekta koji je nadzirao cijeli rad, veliki trud uložio je vrsni nadglednik, gospodin Giovanni Mazzoni. Slikarski i dekoraterski rad izveo je gospodin Rudolf Umlauf s velikom preciznošću. Drvene radove izveo je vješti stolar Tommaso Sambugnach. Freske koje će krasiti cijelu središnju dvoranu dolaze iz Pariza, iz renomirane kuće Bourgeois.

Za Zadar, otvorenje ovog prelijepog prostora, opremljenog svim zamislivim luksuzom i udobnostima, predstavlja pravi događaj. Nova kavana, uvjereni smo, modernije će okupljati građane, pružajući im obilje mogućnosti za razgovor, opuštanje i luksuz. Stranci će ovdje također dobiti bolji dojam o našem civilizacijskom napretku.

Najboljim željama pridružuje se danas iskrena riječ pohvale i zahvalnosti u ime svih Zadrana, za gospodu Obradovića i Bakmaza, kojima pripada zasluga za ovo radosno ostvarenje. Oni su se zaista pokazali dobročiniteljima našega grada.

Nakon samo dva dana iste novine su objavile:

Prva dva uvodna dana bila su izvanredno posjećena. Kavana je postala omiljeno okupljalište, pogotovo navečer. Pohvale i divljenje javnosti s pravom ne posustaju. To je bogat, prostran, vrlo elegantan prostor koji nas u mašti prenosi u velike gradove.

Gospodin Sottra, treba to reći, nastoji zadovoljiti sve uz maksimalnu brzinu. Trenutno se radi na uklanjanju nekih manjih i neizbježnih nedostataka te na poboljšanju rasvjete u veličanstvenoj glavnoj dvorani. Također čujemo da će biti otvorena nova sala za igre i dodan treći bilijarski stol. Ukratko, naš Zadar može se pohvaliti najboljom kavom u Dalmaciji, a želje za uspjehom ovog poduhvata jednoglasne su i srdačne.

Slabo osvjetljenje unutar kavane vrlo se brzo riješilo pa je gospodin Sottra  uveo električnu  rasvjetu već 1895. godine! Obilježilo se to prigodnim koncertom vojnog orkestra na kojem je prisustvovao gradonačelnik Trigari. Napravio se i prigodni plakat:

„Devet velikih lučnih svjetiljki, svaka jačine od osamsto svijeća, pružale su intenzivno svjetlo u prostorijama Kafića Centrale, koji je, tako osvijetljen, pružao čaroban prizor, 

kao da nas mašta prenosi na najljepša okupljanja velikih gradova

. Velika kružna klupa u sredini bila je ukrašena umjetničkom japanskom vazom iz koje je izvirivao prekrasan buket, iz kojeg su tu i tamo blistale nevjerojatne žarulje sa žarnom niti. Druge žarulje sa žarnom niti osvjetljavale su pojedine dijelove kafića, čime je dobio novu, sjajnu atrakciju.” – piše 

Takva kavana odmah je postala i ostala mjesto okupljanja zadarskog otmjenog društva, prostor za balove, karnevale, udvaranja, koncerte, za sve dokolice i razbibrige. Na nedjeljnim podnevnim koncertima ili večernjim plesovima zvonile su 

 Roberta Zankija, Franza Blaschea, Aleksandra Ivančića ili don Ernesta Perića, dajući posebno ozračje operetne opuštenosti.


„Central” je bez sumnje bio prvi pravi kafić Dalmacije. Postao je, poput Beča i Trsta, drugi dom mnogih Zadrana. Tullio Covacev se prisjeća:
„

Pravi poslovi dogovarali su se rukovanjem u Kavani Central koja je bila srce grada jer je život tamo pulsirao danju i noću. To je bila kavana gdje su svi dolazili i gdje je svatko imao svoje mjesto, poput parlamenta. Postojali su stolovi trgovaca, odvjetnika, liječnika, profesora, obrtnika, pa čak i studenata. Ta kavana bila je odredište i odmor, arena za rasprave i mjesto okupljanja, poput salona u kući, među prijateljima.

Ispred njezinih velikih staklenih prozora otvarao se grad. Prolazile su djevojke tijekom večernjih šetnji, što je bila još jedna duboko ukorijenjena tradicija našeg naroda, po uzoru na Veneciju, gotovo kao fiziološka potreba. One bi pogledavale unutra dok su prolazile, a mi smo ih promatrali izvana u tihim vizualnim razgovorima. Nedjeljom ujutro odvijala se velika šetnja tijekom koje su dame pokazivale svoje haljine, gore-dolje po Kalelargi, kako bi im se svi mogli diviti. Navečer je pak bio red na služavke i vojnike iz garnizona.”

Prizemlje slikovite historicističke zgrade rastvaralo se nizom šiljastih arhivolta s neorenesansnim telamonima (

prikazi muških figura koje podupiru određene arhitektonske elemente op.a.

). Iz trijema, dugog 38 metara, širokog tri metra i visokoga osam metara, ulazilo se u prostor dugačak 31 metar, a širok 11 metara. U dnu dvorane bilo je mjesto za svirače, a na krajevima po jedna vrata za prolaz na prvi kat. Veći dio prvog kata zauzimala je velika plesna dvorana, dugačka 19, široka 11, a visoka 10 metara, tako da je svojom visinom obuhvaćala i drugi kat. Sa strane su bile društvene prostorije za biljar, čitanje i igre.

U dvorani na katu prikazivale su se i kino projekcije pa je tako primjerice 1903. godine gostovalo mađarsko kino kazalište 

Na crtežima činovnika porezne uprave Floriana Stipanovića vidi se kavansko blještavilo, koje je potom reproducirano na razglednicama i slano diljem Europe.

Kavana Central bila je i mjesto gdje su se mogla vidjeti svakojaka „čuda” pa 

 Sinoć je u našem elegantnom Caffèu Centrale predstavnik kuće Avogadro & Altarass iz Trsta omogućio brojnoj publici prisustvovanje nekoliko izvedbi na gramofonu, koji je fonograf usavršen u tolikoj mjeri da reproducira ljudski glas i zvuk instrumenata s nevjerojatnom vjernošću. Tako smo imali priliku čuti slavnog Carusa u nekoliko romanci iz starih i modernih opera, tenora Prima Vittija, orkestralne skladbe te zbor 

 u izvedbi pjevača Sikstinske kapele. Zahvaljujući tom izvanrednom uređaju moguće je uživati u svim finim nijansama i delikatnostima pjevanja. Sutra navečer slijedi novo događanje. Ovi gramofoni mogu se kupiti kod predstavnika tvrtke u Caffè Centrale.”

U veljači 1895. uveo je gospodin Sottra i telefon u kavanu pa je to postala još jedna pogodnost za goste.

Dana 2. travnja 1924., kako je detaljno izvijestio 

, pod vodstvom Luigija Fontanelle, poznatog po svojim pionirskim inicijativama, provedeni su „zanimljivi eksperimenti s radiofonijom. Pomoću radijskog uređaja čuo se govor održan u Rimu od strane Nj. E. de Stefanija. Drugi eksperimenti omogućili su slušanje koncerata i dijelova opera izvedenih u Londonu i Beču. U posebnom prostoru u Caffe Centrale trajno će biti instaliran uređaj za ovakve izvanredne izvedbe.”

Iako mnogi misle da je raskošna kavana Central bila još jedna žrtva savezničkih bombardiranja, istina je ipak drukčija.

Kavani, ali i čitavoj zgradi, presudio je poduzetnik Antonio Zerauschek, koji je 1937. i 1938. godine sve generalno preuredio. Postojeću je zgradu srušio te dao sagraditi novu, prema nacrtu tršćanskog arhitekta Umberta Nordila. Projekt uređenja zadržao je osnovnu namjenu zgrade, ali ju je osuvremenio i približio standardima tadašnjeg vremena i promijenjenom statusu samoga grada koji je u tridesetim godinama 20. stoljeća počeo dobivati na veličini, ali i važnosti u onodobnoj Italiji. U prizemlju novoizgrađene zgrade ostala je kavana Central, ni sjena onom prvotnom izdanju, dok su na katovima bile predviđene hotelske sobe. Time je završila jedna, a počela druga epoha zadarskoga kavanarstva.

Nakon Drugog svjetskog rata Central je „poživio” još šezdesetak godina. Svoja je vrata kultna kavana zauvijek zatvorila u ljeto 2004. godine. Jedan od suvlasnika taj je potez objasnio financijskim razlozima i previsokom najamninom. Tako se za mnoge Zadrane nikad prežaljeni Central definitivno preselio u povijest.

Važni dijelovi povijesti, kako grada tako i kavane Central koji su još uvijek sačuvani, nalaze se na potpuno drugoj gradskoj lokaciji.

Nakon rušenja zgrade Centrala, sve dekoracije nalazile su se u vrtu Zerauschekove kuće prekoputa mosta i trebali su poslužiti kao temelji novih zgrada koje su se gradile u Velebitskoj ulici. Da to ne bude tako, pobrinula se jedna Zadranka koja je kipove otkupila i postavila ih u vrt svoje kuće na Puntamici.

Kipovi od sedamdesetak centimetara prikazani do kukova još se i danas tamo nalaze, u dvorištu obiteljske kuće poznatog zadarskog profesora Mišljenca. Iako je izvorno na fasadi bilo desetak figura, u dvorištu obitelji Mišljenac danas ih je ostalo samo šest te nekoliko oštećenih kapitela i voluta.

Nekadašnja Kavana Central i dalje živi u uspomenama Zadrana, kako u svojoj prvotnoj, raskošnoj verziji, tako i u svim kasnijim oblicima. Posljednjih godina na tom prostoru izmijenilo se nekoliko različitih ugostiteljskih objekata, no nijedan od njih, naravno,  nije uspio dosegnuti kultni status koji je nekad imao neprežaljeni Central.

Danas je prostor nekadašnje kavane podijeljen između ugostiteljskog lokala i trgovine, a mnogi stanovnici Zadra, svjesni bogate povijesti ovog dijela grada, ne mogu sakriti razočaranje trenutnim stanjem.

Kavana Central, razglednice i fotografije

Kavana Central: Od raskoši do sjećanja

U subotu 10. travnja 1875. godine, nešto nakon 10 sati ujutro, u sklopu svojih službenih obilazaka teritorija Monarhije u Zadar je stigao car Franjo Josip I. U Dalmaciji je boravio od 10. travnja, kada je došao u Zadar, pa sve do 12. svibnja, kada je završio svoje putovanje posjetom dalmatinskim otocima. U tih 30 dana posjetio je redom mjesta:

Pulu, Zadar, Rab, Pag, Benkovac, Karin, Obrovac, Šibenik, Skradin, vodopad Krke, Knin, Vrliku, Sinj, Muć, Drniš, Siverić, Trogir, Split, otok Brač, Omiš, Makarsku, Klis, Trilj, Imotski, Zagvozd, Vrgorac, Opuzen, Metković, Klek, Slano, Ston, Gruž, Dubrovnik, Lokrum, Kotor, Meljine, Lastovo, Budvu, Risan, Dragalj, Herceg Novi, Konavle, Cavtat, Mljet, Orebić, Korčulu, Trpanj, Jelsu, Starigrad, Milnu, Hvar, Komižu i Vis.

U nekim se mjestima zadržao dulje i u njima prespavao, a neke je samo posjetio u kratkim izletima.

Već dan prije dolaska cara u Zadar ispred zadarske rive usidrili su se oklopnjača 

doplovila je nešto nakon 10 sati. Bio je to novi željezni brod dužine 82 metra, sagrađen 1872. godine u Londonu, s pogonom na paru preko bočnih kotača, nauružan dvama topovima kalibra 7 cm. Imao je više bogato namještenih salona, soba i radnih prostorija. Stotine brodica okružile su carske brodove uz rivu u namjeri da vide i pozdrave cara.

Grad je bio veličanstveno ukrašen. Zapravo, grad se za posjet pripremao mjesecima pa je zbog dolaska cara nova riva uređena u rekordnom roku, a kasnije je i dobila ime po caru Franji Josipu I. Duž obale posložen je niz od gotovo 150 zelenih svodova s mnogobrojnim crveno-bijelim zastavama, a od rive prema Zelenom trgu napravljen je slavoluk s korintskim stupovima, ukrašen grbovima i simbolima, djelo poznatog majstora Guidicellija. Doček je to kakav se – kako kaže Narodni list u izdanju koje je izašlo nekoliko dana poslije – teško može opisati perom.

Na putovanju su cara pratili zadarski fotografi Nikola Andrović ljekarnik i Josip Marko Goldstein, koji su u Zadru 1876. godine izdali 

Album svjetlopisni s’ opisovanjem putovanja nj. vel. cesara kralja Frane Josipa I. kroz Dalmaciu godine 1875. 

Album je sadržavao 24 velike fotografije s prikazom mjesta i svečanosti u pojedinim gradovima.

Dolazak cara bio je najavljen sa 33 udarca iz topova sa bastiona Citadele.
U trenutku kada je Njegovo Veličanstvo dotaklo tlo na rivi, iz istih bastiona ispaljeno je još 33 udarca iz topova. Uz šator gdje se car iskrcao poredalo se 150 Novljana s načelnikom Buzolićem na čelu.

Rivom se orilo: „Živio!”, a mahanje šeširima i rupcima, grmljavina topova i veselo zvonjenje zvona stvorili su prizor koji će svima ostati urezan u sjećanju. Pozdravili su ga biranim riječima barun Rodić i načelnik Niko Trigari.

Nakon pozdravnog govora krenulo se preko Zelenog trga prema crkvi sv. Stošije. Pred katedralom je dobrodošlicu caru poželio nadbiskup Maupas. Nakon crkvenog obreda car je krenuo preko Kalelarge u namjesničku palaču, u kojoj je bio smješten.

Pregledao je počasnu satniju i pozdravljajući okupljene ušao u namjesničku palaču, što je bilo popraćeno paljbom iz topova. Velika carska zastava vijorila se na palači tijekom cijelog boravka Njegova Veličanstva u pokrajini.

Iako je neprestano padala lagana kišica, to nije sputalo tisuće ljudi da dođu u Zadar vidjeti i pozdraviti cara.

U namjesničkoj palači na večeri je bilo oko 45 uzvanika, a poznat nam je i meni. Servirala se juha à la Colbert, mali kolač od prhkog tijesta à la Périgord, brancin à la Béarnaise (u umaku Béarnaise), pečenka i file govedine à la Flamande (na flamanski način), file šljuke à la Talleyrand, veprova glava u želeu, sorbet, kopuni na bečki način, artičoke à la Lyonnaise (na lionski način), savarin à la Saint Honoré, Roquefort sir, sladoledi od marelica i čokolade i desert.

Nakon večere, negdje oko 20 h, krenuo je car kroz veličanstveno rasvijetljenu Kalelargu u kazalište na glazbenu zabavu a tamo ga je dočekala gotovo fanatična publika koja je neprestano prekidala početak programa. Kada je orkestar konačno mogao zasvirati, izveo je Carsku himnu koju su pjevali zborovi, ali bi publika nakon svake strofe ponovno počela sa ovacijama. Program je bio prilično raznolik, ali glavni dio programa bila je kantata napisana za ovu prigodu, koju su izveli zborovi filharmonijskog društva, a solističke dionice pjevali građani i građanke. Njegovo Veličanstvo  je ostalo u kazalištu sve dok program nije završen, a zatim je, prolazeći osvijetljenim ulicama uz baklje, otišao u svoju rezidenciju. Počela je padati kiša i pokvarila opće osvjetljenje koje je bilo planirano.

Sutradan ujutro, nakon nedjeljne mise u crkvi sv. Šime, oko 12 h došao je na Ravnice, koje su za tu priliku bile posebno ukrašene, a okupilo se oko 5000 ljudi. Fotografija Goldsteina i Androvića s početka ovog teksta prikazuje svečanost na Ravnicama, a u pozadini se vide neki dijelovi grada.

Nakon Ravnica uputio se svojim parobrodom na izlet na Ugljan i Pašman dok ga je mnoštvo građana pratilo na parobrodu 

. S izleta se vratio oko 18 sati te nakon večere odlazi u šetnju gradom, koji je za tu priliku bio posebno osvijetljen.

Opet je posjetio kazalište, u kojem je bio izveden Verdijev 

U ponedjeljak ujutro u 7 sati opet je posjetio Ravnice i pogledao vojničku smotru, a potom kočijom otišao do Arbanasa i učiteljske škole. 

Od posebne je važnosti bio posjet cara Učiteljskoj školi u Arbanasima jer, kako piše Narodni list, 

u našoj hrvatskoj zemlji, nema zavoda koristnijega niti znamenitijega od onoga, gdje se rađaju i uzgajaju budući prosvjetlitelji našega naroda.

Na slici je učiteljska škola koja je sada dio bivše tvornice duhana te joj je nadograđen zapadni dio. Pozicija na 

Učiteljska škola je, kao i cijeli grad, bila posebno svečano uređena. Car se u svakom razredu zadržao desetak minuta te poslušao učitelje i učenike. U glazbenoj sobi mu je na glasoviru i velikom broju gudačkih instrumenata odsvirana 

. Obišao je sve prostorije škole i divio se uređenosti cijelog prostora. Rekao je da ne 

pamti u državi ukusnije i zgodnije učiteljske zgrade. 

Nakon nešto manje od dva sata krenuo je natrag prema gradu.

Na povratku je svratio do knjižnice Paravia, tvornice ružolina Salghettija i Luxarda, vinarskog društva, posjetio crkvu sv. Krševana, sv. Donata, sv. Ilije itd.

Prenoćio je na svom parobrodu pa ujutro krenuo na izlet prema Pagu i Rabu. Vratio se opet u Zadar pa kočijom obišao Benkovac i Obrovac te sutradan napustio Zadar i krenuo put Šibenika na nastavak svog 30-dnevnog posjeta Dalmaciji.

 bio je jedan od najdugovječnijih europskih vladara, car Austrijskog Carstva i kasnije Austro-Ugarske Monarhije. Na prijestolje je stupio 1848. godine tijekom revolucionarnih previranja u Europi i vladao 68 godina. Njegova vladavina obilježena je brojnim izazovima, uključujući nacionalne sukobe unutar višenacionalnog carstva, modernizaciju države te vojne poraze poput onih u bitkama kod Solferina (1859.) i Königgrätza (1866.). Godine 1867. proveo je Austro-Ugarsku nagodbu, čime je stvorena dualna monarhija s jednakim pravima za Austriju i Ugarsku, što je stabiliziralo carstvo. Franjo Josip bio je poznat po svojoj radnoj etici i konzervativnim pogledima. Njegov osobni život bio je obilježen tragedijama, uključujući samoubojstvo njegova sina i nasljednika Rudolfa te ubojstvo supruge, carice Elizabete („Sisi”). Njegova smrt 1916. godine usred Prvoga svjetskog rata simbolizirala je završetak jedne ere. Austro-Ugarska Monarhija raspala se ubrzo po završetku rata, što je označilo kraj vladavine Habsburgovaca u Europi.

Car Franjo Josip I. u Zadru 1875. godine

Tijekom duge i dinamične povijesti strateški idealno smještenoga grada Zadra, velika je pozornost bila usmjerena na njegovo utvrđivanje. Noviji načini ratovanja i upotreba novijih tehnologija zahtijevali su osuvremenjivanje utvrđivanja gradova. U vrijeme Mletačko-turskog rata (1537. – 1540.) nad Zadrom se nadvija neposredna ratna opasnost, pa u grad dolazi veronski graditelj i glavni inženjer Mletačke Republike Michele Sanmicheli u ulozi projektanta. Novi projekt, između ostalog, uključuje i izgradnju triju bastiona. Godine 1574. dovršen je sjeveroistočni bastion, koji je od 1592. g. nosio naziv Bastion Sv. Marcele prema titularki redovnica benediktinki koje se nakon rušenja njihova samostana u Ninu 1492. godine sele u Zadar na prostor navedenog bastiona. Kasnije, u 18. stoljeću, preimenovan je u Bastion Moro prema mletačkom generalnom providuru Benedettu Moru.

Zadarski bastioni s vremenom gube svoju prvotnu obrambenu funkciju, pa su neki od njih tijekom 19. stoljeća, na sveopće zadovoljstvo gradskog stanovništva, koje je čeznulo za otvorenim i za razonodu ugodnim zelenim javnim površinama, prenamijenjeni u vrtove i perivoje. Prvi takav perivoj na mjestu Bastiona Grimani (danas Perivoj kraljice Jelene) otvara se 1829. godine. Da je i Bastion sv. Marcele (Bastion Moro) iskorišten u iste svrhe, svjedoči i zadarski publicist Coen Gastone, koji prenosi vijest da je 1. svibnja 1864. godine uz pratnju glazbe ovdje otvoren novi vrt te malen, ali dobro opremljen kafić u vlasništvu Antonija Cosmacendija. 

Vrt među stanovništvom postaje poznat kao „Mali perivoj”. Osim šetnica i kafića, na krajnjoj sjeverozapadnoj strani nalazila su se i dva osmerokutna paviljona s karakterističnim gotičkim otvorima te ledana. Nju na mjestu umjetnog brežuljka nekoć korištenog za artiljeriju (cavaliere) 1863. godine gradi obitelj Cosmacendi, u čijem se vlasništvu nalazila i susjedna, vremenom proširivana, tvornica za proizvodnju likera. 

Od Malog se perivoja, zbog gradnje palače obitelji Cosmacendi 1877. godine i kasnijega stambeno-gospodarskog objekta obitelji Salghetti-Drioli 1891. godine, do danas sačuvao samo mali sjeverozapadni dio.

Na početnoj fotografiji ovog teksta, koja prikazuje kako to mjesto izgleda danas i kako je izgledalo oko 1892. godine, može se primijetiti cesta koja danas ne postoji, a spajala je bastion Moro i bastion Grimani (današnji Perivoj kraljice Jelene Madijevke).

Cesta je išla preko spojnog bedema Nani-Dolfin, izgrađenog sredinom 16. stoljeća. Dobio je ime prema tadašnjem zadarskom knezu Naniju i gradskom kapetanu Dolfinu. Vanjska linija spojnog bedema išla je preko zapadnog dijela bivše Tehničke škole (današnje zgrade SEP)! Spojni bedem srušen je 1907. godine kako bi se izgradila cesta podno bastiona Moro.

Na katastarskim mapama iz početka 19. stoljeća vidi se kako je dio grada oko bastiona Moro bio potpuno drukčiji od današnjeg. Nakon rušenja spojnog bedema nasuta je uvala i započeta je izgradnja zgrade za obrte i zanate (bivša Tehnička škola), koja je dovršena 1910. godine.

U nastavku donosimo još nekoliko fotografija na kojima se vidi Bastion Moro i spojni bedem Nani-Dolfin:

Zanimljivost na ovoj fotografiji veslača je reljef s dva grba (obitelj Nani i Dolfin) na bedemu desno gore. Taj reljef premješten je nekih 100 metara južnije i sada se nalazi sjeverno od ulaza u ledanu s natpisom: IL MUNICIPIO DI ZARA DEMOLITA LA CORTINA NANI DOLFIN PER CUI FU QUI MURATO IL SECOLAR RICORDO APERSE QUESTA VIA FRA I BASTIONI MORO E GRIMANI ANNO MCMVII (

OPĆINA ZADAR SRUŠILA JE ZID NANI DOLFIN TE JE, UZ UZIDANU STOLJETNU SPOMEN-PLOČU, OTVORILA OVU ULICU IZMEĐU BASTIONA MORO I GRIMANI GODINE 1907.

). Na njemu se nalazi ploča i sljedeći natpis na latinskom koji datira iz druge polovice 16. stoljeća:


"Dok je grof Francesco Nani bio upravitelj, a Girolamo Dolfin kapetan, po odluci republike podignuta je ova obrana." 

Na fotografiji Franza Laforesta iz 1880. g., s pozicije utvrde Fortini, dobro se vidi bastion Moro i spojni bedem Nani-Dolfin.

Bastion Moro i spojni bedem Nani-Dolfin

Na mnogim razglednicama i fotografijama iz svih razdoblja česti su motivi stare i nove rive te brodovlja uz njih, a to nije slučajno. Brodovi su u Zadru, pogotovo u drugoj polovici 19. stoljeća, bili atrakcija koju je cijeli grad dolazio vidjeti. Pojavom parobrodarstva na Jadranu mnogo se toga promijenilo za Zadar, pa se čini važnim otkriti o kojim je brodovima riječ i koja im je bila funkcija. 

Parobrod je brod pogonjen uz pomoć vodene pare, koja se dobiva iz kotlova na kruta ili tekuća goriva. Pogon može biti s bočnim kotačima i lopaticama (prvobitni oblik), propelerima ili turbinama. Prvi parobrodi pojavili su se u Europi i SAD-u krajem 18. stoljeća. Amerikanac Robert Fulton s putničkim parobrodom 

, koji je plovio rijekom Hudson oko 1807.godine, začetnik je komercijalne upotrebe parobroda. Prije uvođenja propelera, za pogon se upotrebljavao kotač s lopaticama. U početku se promet odvijao na rijekama i mirnijim vodama, dok se na moru uvodio sporije. Dana 4. prosinca 1818. godine Jadranom je zaplovio prvi parobrod – 

. Plovio je na relaciji Trst – Venecija.

Nedugo nakon pojave prvih parobrodskih linija u zapadnoj Europi i Americi početkom 19. stoljeća započeo je i razvoj parobrodskog prometa na Jadranu.

U globalnim okvirima, kao i lokalno, parobrod je predstavljao pravu revoluciju u prometu. Tijekom tisuća godina pomorstvo se oslanjalo na drvene jedrilice čije su rute ovisile o vjetrovima i morskim strujama. Nasuprot tome, parobrod je omogućio plovidbu neovisno o tim prirodnim čimbenicima, donoseći novu dimenziju pomorskog transporta: predvidljivost, redovitost i točnost. U putničkom prometu, parobrod je pružao neusporedivu udobnost.

Iako su na početku postojale brojne poteškoće i strojevi su se često kvarili, parobrod je s vremenom postao iznimno sigurno sredstvo pomorskog prijevoza. U tom smislu, jedrilice – koje su ovisile o vjetrovima i strujama – nisu se mogle mjeriti s parobrodom. Parobrod je na moru postao ključni faktor za moderno funkcioniranje društva.

Već se 1836. godine u Trstu osniva parobrodarsko društvo Austrijski Lloyd (njemački Österreichischer Lloyd, talijanski Lloyd Austriaco), koje će postati najjači brodar na Jadranu. Do kraja 19. stoljeća razvija se još niz društava koja parobrodima prometuju Jadranom i pritom dotiču i naš Zadar.

Osim društva Austrijski Lloyd, Zadar je bio važna tranzitna luka za još niz društava kao što su Ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice (poznatije kao Ungaro-Croata) iz Rijeke, Zaratina iz Zadra, Dalmatia iz Zadra i mnoga druga.

Već davne 1838. godine otvorena je prva parobrodska linija koja je povezivala Trst i Dalmaciju. Ta linija, koju je otvorio tršćanski Lloyd Austriaco, ljeti je kretala iz Trsta u 18 h svakog 5. i 20. u mjesecu, a zaustavljala se u Malom Lošinju, Zadru, Šibeniku, Splitu, Hvaru, Korčuli, Dubrovniku i Kotoru kao krajnjoj luci. Zanimljivo je da je vožnja trajala 49 sati podijeljenih na pet dana i noćenja u lukama.

Na sl. 1 prikazan je parobrod na kotač (kotač sa strane koji se rotira i pokreće brod). Iako je teško definirati koji je točno parobrod, vrlo je sličan 

 koji je plovio na liniji Trst – Kotor. Parobrod je privezan tik uz zadarski bastion sv. Dimitrija, koji je porušen 1874. godine. Najstarija je ovo fotografija Zadra s motivom parobroda.

na sl. 2 poslana 1900. godine, njegov radni vijek završio je nekih desetak godina ranije, kada je poslan u rezalište. Dug je bio 63 metra i maksimalne brzine 9 čvorova.

Slika broj 3 prikazuje perjanicu brodarskog društva Lloyd Austriaco, parobrod 

. Bio je to parobrod dotad neviđenih karakteristika. Dug 74 m i čudesne maksimalne brzine od 17 čvorova, plovio je na liniji Trst – Kotor za 27 sati. Prvi je to Lloydov brod s dva vijka. Imao je čak 34 člana posade, a parni strojevi su razvijali čak 2500 KS. Poznat je i po tome što je pristigao u pomoć nastradalima na potonulom 

. Kasnije ga je zaplijenila ratna mornarica pa je obojan u bijelo te je služio kao bolnički brod. Naknadno je preimenovan u 

Prvi put je stigao u Zadar 27.9.1895. godine uz par zanimljivosti - zakasnio je 4 sata, jer mu se nakon odlazka iz Pule bio stroj pokvario, a onda ga je zatekla gusta magla. 

dužine 80 metara i maksimalne brzine 11 čv, plovio je na liniji Trst – Kotor.

 luksuzni je brod kompanije Lloyd Austriaco i sestrinski s brodovima 

. Bio je dug 84,55 m, širok 11,6 m i gaza 7,5 m. Opremljen je trima vijcima i parnim strojevima snage 4600 konjskih snaga, mogao je primiti do 250 putnika, kojima je usluge pružalo 64 članova posade. Nakon preuzimanja,

 započeo je redovite plovidbe na povratnoj liniji koja je povezivala Trst, Mali Lošinj, Gruž i Kotor. Potonuo je nakon nailaska na protubrodsku minu 13. kolovoza 1914. godine.

 porinut je 1908. godine u Dundeeju (UK). Ukupne dužine 83 m, širine 11,8 m te zavidne brzine, predstavljao je – poput 

 – mjeru za udobnost i modernu plovidbu. Plovio je između Trsta i Kotora.

bio je dug 61,4 m i razvijao brzinu od 9 čv. Plovio je na liniji Trst – Kotor. Kasnije je prešao u kompaniju Dalmatia (1910. godine). Potonuo je kraj Pule od eksplozije morske mine.

Učinkovitost parobrodskog prometa dovodi do sve većeg broja brodova i linija te nastajanja novih brodarskih kompanija u vlasništvu naših ljudi. Godine 1891. dolazi do spajanja dviju kompanija, Parobrodarstva Ivan Krajacz iz Senja i Mate Švrljuga i drugova iz Rijeke u novu kompaniju Ungaro-Croata iz Rijeke. Brodovi Ungaro-Croate bit će česti gosti zadarske luke, a danas krase brojne stare razglednice Zadra. Simbol kompanije bijela je šestokraka zvijezda na crvenoj podlozi, koja se isticala na dimnjacima parobroda, što je bila uobičajena praksa za lakše raspoznavanje brodova.

Zbog snažne konkurencije, kompanija Ungaro-Croata prisiljena je graditi brže i kvalitetnije brodove za plovidbu Dalmacijom. Jedan od njih je i 

izgrađena 1896. g. u Newcastleu. Dužine 66,8 m i maksimalne brzine 16 čvorova,  s kabinama za 46 putnika prve klase i 34 kabine druge klase, predstavljao je brod luksuza, iznimne kvalitete i performansi. Na brodu je plovilo 39 članova posade. Vozio je na liniji Rijeka – Kotor i čest je motiv na razglednicama i fotografijama grada Zadra, ali i ostalih dalmatinskih luka. Prodan je 1930. godine u Grčku, a kasnije potopljen za vrijeme njemačkog zračnog napada.

, izgrađen nekoliko godina kasnije, 1902. godine. Dug 68 m i brzine 15 čvorova, plovio je na relaciji od Rijeke do Kotora. U prvom svjetskom ratu bio je naoružan topovima te je sudjelovao u prijevozu vojnika. Kasnije je prešao u Jadransku plovidbu i promijenio ime u 

a nakon Drugog svjetskog rata preimenovan je u 

. Još jednom je mijenjao ime 1963. godine u 

a 1966. godine izrezan je u staro željezo.

kompanije Ungaro-Croata plovio je na liniji između Rijeke i Metkovića. Bio je dug 50,2 m i plovio brzinom od 12,5 čvorova. U Drugom svjetskom ratu zaplijenili su ga Talijani, a kasnije Nijemci. Iako ga je 1944. godine potopila engleska topovnjača, 1946. g. ponovo je zaplovio kao 

u vlasništvu Jadrolinije iz Rijeke, a 1964. g. izrezan je u staro željezo u Splitu.

kompanije Ungaro-Croata bio je dug 37,5 m i plovio brzinom od 13 čvorova. Plovio je između Rijeke i Pule, a povremeno i do Zadra.

bio je dug 51 metar i razvijao brzinu od 13 čvorova.

Iako je plovio na liniji između Rijeke i Trsta, parobrod 

(sl. 23) ponekad je kao zamjenski brod plovio i prema Dalmaciji, pa tako i u Zadar. Godine 1918. pogodio ga je torpedo savezničke podmornice kod Vira, kada je na njemu poginulo deset ljudi. Ipak, nastavio je s plovidbom, a izrezan je 1935. g.

na sl. 24 bio je dug 43,5m i brzine 13 čvorova. Uglavnom je plovio uz obalu Istre. Izgrađen je 1890. g., a izrezan 1934. g.

Zadarska vlast i javnost sve više shvaća nužnost napuštanja tradicionalnog brodskog prometa na jedra i prelazak na paru. U Narodnom listu od 4. kolovoza 1880. godine piše:

„Po brzini pojeftinjuje se prevoz, pa tim olakšava trgovačka takma u korist trošaca. Parom usavršene komunikacije zatiru put glađu u nerodnih godinah, kao što smo mogli opazili ove godine radi lanjske nerodice. Para bolje sbližava razna plemena, razne uljudbe, razne zemlje i države. Odtuda postaje moćnim kulturnim pokretalom, izpred kojega bježi varvar i vandal. Parobrodi otvaraju nove trgovačke puteve i luke, nova tržišta odkrivaju, pa probijaju napokon i led, da prokrče trgovini sjevero-iztočni put oko Evrope. Para je i uslov miru, stvarajuć ga dugotrajnijim i obćenilijim….Zato raste po pari trgovačka radinost i obrt oživljuje. I političkim i družtvenim razmjeram čovjeka pojedinca i naroda para je promicatelj. S toga nije čudo, ako i na moru podlegava jedro pari, te se svake godine pojavljuje sve veći broj parobroda po svih morih i u svih morskih državah. Jedro stagnira, gdje jošte nenazaduje, akoprem treba reći, da nazaduje svagdje…“

Od 1892. godine u Zadru djeluje zadarski brodar Zaratina, koji je kasnije, 1908. godine, postao dio veće kompanije Dalmatia, koja je nastala kao udruženje nekoliko manjih brodara iz Dalmacije.

zadarskog brodara Zaratina dug je 27,5 m i brzine 9 čvorova.

(sl. 26 i 27) dug je 43 metra i brzine 11 čvorova. Porinut je 1902. g. u Rotterdamu. Svaki brodar po tradiciji je imao barem jedan brod imenovan po matičnom gradu, pa tako i Zaratina. Plovio je po zadarskom području, ali i do Rijeke i Trsta.

Parobrod Nibbio povremeno je vozio i izlete oko Zadra. Il Dalmata, 1907.g:
"

 Sutra, ako vrijeme dopušta, "Zadarska parobrodarska tvrtka" će udobnim parobrodom "Nibbio" organizirati izlet na Svetu Eufemiju i Ugljan. Polazak iz Zadra u 3 i pol popodne, iz Ugljana u 7 sati navečer i sa Svete Eufemije u 7 i pol."

Osim navedenih brodarskih kompanija, još je njih nekoliko iz ostalih gradova koji su svojim parobrodima pristajali u zadarsku luku. 