U subotu 10. travnja 1875. godine, nešto nakon 10 sati ujutro, u sklopu svojih službenih obilazaka teritorija Monarhije u Zadar je stigao car Franjo Josip I. U Dalmaciji je boravio od 10. travnja, kada je došao u Zadar, pa sve do 12. svibnja, kada je završio svoje putovanje posjetom dalmatinskim otocima. U tih 30 dana posjetio je redom mjesta:

Pulu, Zadar, Rab, Pag, Benkovac, Karin, Obrovac, Šibenik, Skradin, vodopad Krke, Knin, Vrliku, Sinj, Muć, Drniš, Siverić, Trogir, Split, otok Brač, Omiš, Makarsku, Klis, Trilj, Imotski, Zagvozd, Vrgorac, Opuzen, Metković, Klek, Slano, Ston, Gruž, Dubrovnik, Lokrum, Kotor, Meljine, Lastovo, Budvu, Risan, Dragalj, Herceg Novi, Konavle, Cavtat, Mljet, Orebić, Korčulu, Trpanj, Jelsu, Starigrad, Milnu, Hvar, Komižu i Vis.

U nekim se mjestima zadržao dulje i u njima prespavao, a neke je samo posjetio u kratkim izletima.

Već dan prije dolaska cara u Zadar ispred zadarske rive usidrili su se oklopnjača 

doplovila je nešto nakon 10 sati. Bio je to novi željezni brod dužine 82 metra, sagrađen 1872. godine u Londonu, s pogonom na paru preko bočnih kotača, nauružan dvama topovima kalibra 7 cm. Imao je više bogato namještenih salona, soba i radnih prostorija. Stotine brodica okružile su carske brodove uz rivu u namjeri da vide i pozdrave cara.

Grad je bio veličanstveno ukrašen. Zapravo, grad se za posjet pripremao mjesecima pa je zbog dolaska cara nova riva uređena u rekordnom roku, a kasnije je i dobila ime po caru Franji Josipu I. Duž obale posložen je niz od gotovo 150 zelenih svodova s mnogobrojnim crveno-bijelim zastavama, a od rive prema Zelenom trgu napravljen je slavoluk. Doček je to kakav se – kako kaže Narodni list u izdanju koje je izašlo nekoliko dana poslije – teško može opisati perom.

Na putovanju su cara pratili zadarski fotografi Nikola Andrović ljekarnik i Josip Marko Goldstein, koji su u Zadru 1876. godine izdali 

Album svjetlopisni s’ opisovanjem putovanja nj. vel. cesara kralja Frane Josipa I. kroz Dalmaciu godine 1875. 

Album je sadržavao 24 velike fotografije s prikazom mjesta i svečanosti u pojedinim gradovima.

Uz šator gdje se car iskrcao poredalo se 150 Novljana s načelnikom Buzolićem na čelu.

Kada je car izašao na obalu, rivom se orilo: „Živio!”, a mahanje šeširima i rupcima, grmljavina topova i veselo zvonjenje zvona stvorili su prizor koji će svima ostati urezan u sjećanju. Pozdravili su ga biranim riječima barun Rodić i načelnik Niko Trigari.

Nakon pozdravnog govora krenulo se preko Zelenog trga prema crkvi sv. Stošije. Pred katedralom je dobrodošlicu caru poželio nadbiskup Maupas. Nakon crkvenog obreda car je krenuo preko Kalelarge u namjesničku palaču, u kojoj je bio smješten.

Pregledao je počasnu satniju i pozdravljajući okupljene ušao u namjesničku palaču, što je bilo popraćeno paljbom iz topova. Velika carska zastava vijorila se na palači tijekom cijelog boravka Njegova Veličanstva u pokrajini.

Iako je neprestano padala lagana kišica, to nije sputalo tisuće ljudi da dođu u Zadar vidjeti i pozdraviti cara.

U namjesničkoj palači na večeri je bilo oko 45 uzvanika, a poznat nam je i meni. Servirala se juha à la Colbert, mali kolač od prhkog tijesta à la Périgord, brancin à la Béarnaise (u umaku Béarnaise), pečenka i file govedine à la Flamande (na flamanski način), file šljuke à la Talleyrand, veprova glava u želeu, sorbet, kopuni na bečki način, artičoke à la Lyonnaise (na lionski način), savarin à la Saint Honoré, Roquefort sir, sladoledi od marelica i čokolade i desert.

Nakon večere, negdje oko 20 h, krenuo je car kroz veličanstveno rasvijetljenu Kalelargu u kazalište na glazbenu zabavu. Nakon nje se vratio u namjesničku palaču i ondje prespavao.

Sutradan ujutro, nakon nedjeljne mise u crkvi sv. Šime, oko 12 h došao je na Ravnice, koje su za tu priliku bile posebno ukrašene, a okupilo se oko 5000 ljudi. Fotografija Goldsteina i Androvića s početka ovog teksta prikazuje svečanost na Ravnicama, a u pozadini se vide neki dijelovi grada.

Nakon Ravnica uputio se svojim parobrodom na izlet na Ugljan i Pašman dok ga je mnoštvo građana pratilo na parobrodu 

. S izleta se vratio oko 18 sati te nakon večere odlazi u šetnju gradom, koji je za tu priliku bio posebno osvijetljen.

Opet je posjetio kazalište, u kojem je bio izveden Verdijev 

U ponedjeljak ujutro u 7 sati opet je posjetio Ravnice i pogledao vojničku smotru, a potom kočijom otišao do Arbanasa i učiteljske škole. Na povratku je svratio do knjižnice Paravia, tvornice ružolina Salghettija i Luxarda, vinarskog društva, posjetio crkvu sv. Krševana, sv. Donata, sv. Ilije itd.

Prenoćio je na svom parobrodu pa ujutro krenuo na izlet prema Pagu i Rabu. Vratio se opet u Zadar pa kočijom obišao Benkovac i Obrovac te sutradan napustio Zadar i krenuo put Šibenika na nastavak svog 30-dnevnog posjeta Dalmaciji.

 bio je jedan od najdugovječnijih europskih vladara, car Austrijskog Carstva i kasnije Austro-Ugarske Monarhije. Na prijestolje je stupio 1848. godine tijekom revolucionarnih previranja u Europi i vladao 68 godina. Njegova vladavina obilježena je brojnim izazovima, uključujući nacionalne sukobe unutar višenacionalnog carstva, modernizaciju države te vojne poraze poput onih u bitkama kod Solferina (1859.) i Königgrätza (1866.). Godine 1867. proveo je Austro-Ugarsku nagodbu, čime je stvorena dualna monarhija s jednakim pravima za Austriju i Ugarsku, što je stabiliziralo carstvo. Franjo Josip bio je poznat po svojoj radnoj etici i konzervativnim pogledima. Njegov osobni život bio je obilježen tragedijama, uključujući samoubojstvo njegova sina i nasljednika Rudolfa te ubojstvo supruge, carice Elizabete („Sisi”). Njegova smrt 1916. godine usred Prvoga svjetskog rata simbolizirala je završetak jedne ere. Austro-Ugarska Monarhija raspala se ubrzo po završetku rata, što je označilo kraj vladavine Habsburgovaca u Europi.

Car Franjo Josip I. u Zadru 1875. godine

Tijekom duge i dinamične povijesti strateški idealno smještenoga grada Zadra, velika je pozornost bila usmjerena na njegovo utvrđivanje. Noviji načini ratovanja i upotreba novijih tehnologija zahtijevali su osuvremenjivanje utvrđivanja gradova. U vrijeme Mletačko-turskog rata (1537. – 1540.) nad Zadrom se nadvija neposredna ratna opasnost, pa u grad dolazi veronski graditelj i glavni inženjer Mletačke Republike Michele Sanmicheli u ulozi projektanta. Novi projekt, između ostalog, uključuje i izgradnju triju bastiona. Godine 1574. dovršen je sjeveroistočni bastion, koji je od 1592. g. nosio naziv Bastion Sv. Marcele prema titularki redovnica benediktinki koje se nakon rušenja njihova samostana u Ninu 1492. godine sele u Zadar na prostor navedenog bastiona. Kasnije, u 18. stoljeću, preimenovan je u Bastion Moro prema mletačkom generalnom providuru Benedettu Moru.

Zadarski bastioni s vremenom gube svoju prvotnu obrambenu funkciju, pa su neki od njih tijekom 19. stoljeća, na sveopće zadovoljstvo gradskog stanovništva, koje je čeznulo za otvorenim i za razonodu ugodnim zelenim javnim površinama, prenamijenjeni u vrtove i perivoje. Prvi takav perivoj na mjestu Bastiona Grimani (danas Perivoj kraljice Jelene) otvara se 1829. godine. Da je i Bastion sv. Marcele (Bastion Moro) iskorišten u iste svrhe, svjedoči i zadarski publicist Coen Gastone, koji prenosi vijest da je 1. svibnja 1864. godine uz pratnju glazbe ovdje otvoren novi vrt te malen, ali dobro opremljen kafić u vlasništvu Antonija Cosmacendija. 

Vrt među stanovništvom postaje poznat kao „Mali perivoj”. Osim šetnica i kafića, na krajnjoj sjeverozapadnoj strani nalazila su se i dva osmerokutna paviljona s karakterističnim gotičkim otvorima te ledana. Nju na mjestu umjetnog brežuljka nekoć korištenog za artiljeriju (cavaliere) 1863. godine gradi obitelj Cosmacendi, u čijem se vlasništvu nalazila i susjedna, vremenom proširivana, tvornica za proizvodnju likera. 

Od Malog se perivoja, zbog gradnje palače obitelji Cosmacendi 1877. godine i kasnijega stambeno-gospodarskog objekta obitelji Salghetti-Drioli 1891. godine, do danas sačuvao samo mali sjeverozapadni dio.

Na početnoj fotografiji ovog teksta, koja prikazuje kako to mjesto izgleda danas i kako je izgledalo oko 1892. godine, može se primijetiti cesta koja danas ne postoji, a spajala je bastion Moro i bastion Grimani (današnji Perivoj kraljice Jelene Madijevke).

Cesta je išla preko spojnog bedema Nani-Dolfin, izgrađenog sredinom 16. stoljeća. Dobio je ime prema tadašnjem zadarskom knezu Naniju i gradskom kapetanu Dolfinu. Vanjska linija spojnog bedema išla je preko zapadnog dijela bivše Tehničke škole (današnje zgrade SEP)! Spojni bedem srušen je 1907. godine kako bi se izgradila cesta podno bastiona Moro.

Na katastarskim mapama iz početka 19. stoljeća vidi se kako je dio grada oko bastiona Moro bio potpuno drukčiji od današnjeg. Nakon rušenja spojnog bedema nasuta je uvala i započeta je izgradnja zgrade za obrte i zanate (bivša Tehnička škola), koja je dovršena 1910. godine.

U nastavku donosimo još nekoliko fotografija na kojima se vidi Bastion Moro i spojni bedem Nani-Dolfin:

Zanimljivost na ovoj fotografiji veslača je reljef s dva grba na bedemu desno gore. Taj reljef premješten je nekih 100 metara južnije i sada se nalazi sjeverno od ulaza u ledanu s natpisom: IL MUNICIPIO DI ZARA DEMOLITA LA CORTINA NANI DOLFIN PER CUI FU QUI MURATO IL SECOLAR RICORDO APERSE QUESTA VIA FRA I BASTIONI MORO E GRIMANI ANNO MCMVII (

OPĆINA ZADAR SRUŠILA JE ZID NANI DOLFIN TE JE, UZ UZIDANU STOLJETNU SPOMEN-PLOČU, OTVORILA OVU ULICU IZMEĐU BASTIONA MORO I GRIMANI GODINE 1907.

Na fotografiji Franza Laforesta iz 1880. g., s pozicije utvrde Fortini, dobro se vidi bastion Moro i spojni bedem Nani-Dolfin.

Bastion Moro i spojni bedem Nani-Dolfin

Na mnogim razglednicama i fotografijama iz svih razdoblja česti su motivi stare i nove rive te brodovlja uz njih, a to nije slučajno. Brodovi su u Zadru, pogotovo u drugoj polovici 19. stoljeća, bili atrakcija koju je cijeli grad dolazio vidjeti. Pojavom parobrodarstva na Jadranu mnogo se toga promijenilo za Zadar, pa se čini važnim otkriti o kojim je brodovima riječ i koja im je bila funkcija. 

Parobrod je brod pogonjen uz pomoć vodene pare, koja se dobiva iz kotlova na kruta ili tekuća goriva. Pogon može biti s bočnim kotačima i lopaticama (prvobitni oblik), propelerima ili turbinama. Prvi parobrodi pojavili su se u Europi i SAD-u krajem 18. stoljeća. Amerikanac Robert Fulton s putničkim parobrodom 

, koji je plovio rijekom Hudson oko 1807.godine, začetnik je komercijalne upotrebe parobroda. Prije uvođenja propelera, za pogon se upotrebljavao kotač s lopaticama. U početku se promet odvijao na rijekama i mirnijim vodama, dok se na moru uvodio sporije. Dana 4. prosinca 1818. godine Jadranom je zaplovio prvi parobrod – 

. Plovio je na relaciji Trst – Venecija.

Nedugo nakon pojave prvih parobrodskih linija u zapadnoj Europi i Americi početkom 19. stoljeća započeo je i razvoj parobrodskog prometa na Jadranu.

U globalnim okvirima, kao i lokalno, parobrod je predstavljao pravu revoluciju u prometu. Tijekom tisuća godina pomorstvo se oslanjalo na drvene jedrilice čije su rute ovisile o vjetrovima i morskim strujama. Nasuprot tome, parobrod je omogućio plovidbu neovisno o tim prirodnim čimbenicima, donoseći novu dimenziju pomorskog transporta: predvidljivost, redovitost i točnost. U putničkom prometu, parobrod je pružao neusporedivu udobnost.

Iako su na početku postojale brojne poteškoće i strojevi su se često kvarili, parobrod je s vremenom postao iznimno sigurno sredstvo pomorskog prijevoza. U tom smislu, jedrilice – koje su ovisile o vjetrovima i strujama – nisu se mogle mjeriti s parobrodom. Parobrod je na moru postao ključni faktor za moderno funkcioniranje društva.

Već se 1836. godine u Trstu osniva parobrodarsko društvo Austrijski Lloyd (njemački Österreichischer Lloyd, talijanski Lloyd Austriaco), koje će postati najjači brodar na Jadranu. Do kraja 19. stoljeća razvija se još niz društava koja parobrodima prometuju Jadranom i pritom dotiču i naš Zadar.

Osim društva Austrijski Lloyd, Zadar je bio važna tranzitna luka za još niz društava kao što su Ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice (poznatije kao Ungaro-Croata) iz Rijeke, Zaratina iz Zadra, Dalmatia iz Zadra i mnoga druga.

Već davne 1838. godine otvorena je prva parobrodska linija koja je povezivala Trst i Dalmaciju. Ta linija, koju je otvorio tršćanski Lloyd Austriaco, ljeti je kretala iz Trsta u 18 h svakog 5. i 20. u mjesecu, a zaustavljala se u Malom Lošinju, Zadru, Šibeniku, Splitu, Hvaru, Korčuli, Dubrovniku i Kotoru kao krajnjoj luci. Zanimljivo je da je vožnja trajala 49 sati podijeljenih na pet dana i noćenja u lukama.

Na sl. 1 prikazan je parobrod na kotač (kotač sa strane koji se rotira i pokreće brod). Iako je teško definirati koji je točno parobrod, vrlo je sličan 

 koji je plovio na liniji Trst – Kotor. Parobrod je privezan tik uz zadarski bastion sv. Dimitrija, koji je porušen 1874. godine. Najstarija je ovo fotografija Zadra s motivom parobroda.

na sl. 2 poslana 1900. godine, njegov radni vijek završio je nekih desetak godina ranije, kada je poslan u rezalište. Dug je bio 63 metra i maksimalne brzine 9 čvorova.

Slika broj 3 prikazuje perjanicu brodarskog društva Lloyd Austriaco, parobrod 

. Bio je to parobrod dotad neviđenih karakteristika. Dug 74 m i čudesne maksimalne brzine od 17 čvorova, plovio je na liniji Trst – Kotor. Prvi je to Lloydov brod s dva vijka. Imao je čak 34 člana posade, a parni strojevi su razvijali čak 2500 KS. Poznat je i po tome što je pristigao u pomoć nastradalima na potonulom 

. Kasnije ga je zaplijenila ratna mornarica pa je obojan u bijelo te je služio kao bolnički brod. Naknadno je preimenovan u 

dužine 80 metara i maksimalne brzine 11 čv, plovio je na liniji Trst – Kotor.

 luksuzni je brod kompanije Lloyd Austriaco i sestrinski s brodovima 

. Bio je dug 84,55 m, širok 11,6 m i gaza 7,5 m. Opremljen je trima vijcima i parnim strojevima snage 4600 konjskih snaga, mogao je primiti do 250 putnika, kojima je usluge pružalo 64 članova posade. Nakon preuzimanja,

 započeo je redovite plovidbe na povratnoj liniji koja je povezivala Trst, Mali Lošinj, Gruž i Kotor. Potonuo je nakon nailaska na protubrodsku minu 13. kolovoza 1914. godine.

 porinut je 1908. godine u Dundeeju (UK). Ukupne dužine 83 m, širine 11,8 m te zavidne brzine, predstavljao je – poput 

 – mjeru za udobnost i modernu plovidbu. Plovio je između Trsta i Kotora.

bio je dug 61,4 m i razvijao brzinu od 9 čv. Plovio je na liniji Trst – Kotor. Kasnije je prešao u kompaniju Dalmatia (1910. godine). Potonuo je kraj Pule od eksplozije morske mine.

Učinkovitost parobrodskog prometa dovodi do sve većeg broja brodova i linija te nastajanja novih brodarskih kompanija u vlasništvu naših ljudi. Godine 1891. dolazi do spajanja dviju kompanija, Parobrodarstva Ivan Krajacz iz Senja i Mate Švrljuga i drugova iz Rijeke u novu kompaniju Ungaro-Croata iz Rijeke. Brodovi Ungaro-Croate bit će česti gosti zadarske luke, a danas krase brojne stare razglednice Zadra. Simbol kompanije bijela je šestokraka zvijezda na crvenoj podlozi, koja se isticala na dimnjacima parobroda, što je bila uobičajena praksa za lakše raspoznavanje brodova.

Zbog snažne konkurencije, kompanija Ungaro-Croata prisiljena je graditi brže i kvalitetnije brodove za plovidbu Dalmacijom. Jedan od njih je i 

izgrađena 1896. g. u Newcastleu. Dužine 66,8 m i maksimalne brzine 16 čvorova,  s kabinama za 46 putnika prve klase i 34 kabine druge klase, predstavljao je brod luksuza, iznimne kvalitete i performansi. Na brodu je plovilo 39 članova posade. Vozio je na liniji Rijeka – Kotor i čest je motiv na razglednicama i fotografijama grada Zadra, ali i ostalih dalmatinskih luka. Prodan je 1930. godine u Grčku, a kasnije potopljen za vrijeme njemačkog zračnog napada.

, izgrađen nekoliko godina kasnije, 1902. godine. Dug 68 m i brzine 15 čvorova, plovio je na relaciji od Rijeke do Kotora. U prvom svjetskom ratu bio je naoružan topovima te je sudjelovao u prijevozu vojnika. Kasnije je prešao u Jadransku plovidbu i promijenio ime u 

a nakon Drugog svjetskog rata preimenovan je u 

. Još jednom je mijenjao ime 1963. godine u 

a 1966. godine izrezan je u staro željezo.

kompanije Ungaro-Croata plovio je na liniji između Rijeke i Metkovića. Bio je dug 50,2 m i plovio brzinom od 12,5 čvorova. U Drugom svjetskom ratu zaplijenili su ga Talijani, a kasnije Nijemci. Iako ga je 1944. godine potopila engleska topovnjača, 1946. g. ponovo je zaplovio kao 

u vlasništvu Jadrolinije iz Rijeke, a 1964. g. izrezan je u staro željezo u Splitu.

kompanije Ungaro-Croata bio je dug 37,5 m i plovio brzinom od 13 čvorova. Plovio je između Rijeke i Pule, a povremeno i do Zadra.

bio je dug 51 metar i razvijao brzinu od 13 čvorova.

Iako je plovio na liniji između Rijeke i Trsta, parobrod 

(sl. 23) ponekad je kao zamjenski brod plovio i prema Dalmaciji, pa tako i u Zadar. Godine 1918. pogodio ga je torpedo savezničke podmornice kod Vira, kada je na njemu poginulo deset ljudi. Ipak, nastavio je s plovidbom, a izrezan je 1935. g.

na sl. 24 bio je dug 43,5m i brzine 13 čvorova. Uglavnom je plovio uz obalu Istre. Izgrađen je 1890. g., a izrezan 1934. g.

Zadarska vlast i javnost sve više shvaća nužnost napuštanja tradicionalnog brodskog prometa na jedra i prelazak na paru. U Narodnom listu od 4. kolovoza 1880. godine piše:

„Po brzini pojeftinjuje se prevoz, pa tim olakšava trgovačka takma u korist trošaca. Parom usavršene komunikacije zatiru put glađu u nerodnih godinah, kao što smo mogli opazili ove godine radi lanjske nerodice. Para bolje sbližava razna plemena, razne uljudbe, razne zemlje i države. Odtuda postaje moćnim kulturnim pokretalom, izpred kojega bježi varvar i vandal. Parobrodi otvaraju nove trgovačke puteve i luke, nova tržišta odkrivaju, pa probijaju napokon i led, da prokrče trgovini sjevero-iztočni put oko Evrope. Para je i uslov miru, stvarajuć ga dugotrajnijim i obćenilijim….Zato raste po pari trgovačka radinost i obrt oživljuje. I političkim i družtvenim razmjeram čovjeka pojedinca i naroda para je promicatelj. S toga nije čudo, ako i na moru podlegava jedro pari, te se svake godine pojavljuje sve veći broj parobroda po svih morih i u svih morskih državah. Jedro stagnira, gdje jošte nenazaduje, akoprem treba reći, da nazaduje svagdje…“

Od 1892. godine u Zadru djeluje zadarski brodar Zaratina, koji je kasnije, 1908. godine, postao dio veće kompanije Dalmatia, koja je nastala kao udruženje nekoliko manjih brodara iz Dalmacije.

zadarskog brodara Zaratina dug je 27,5 m i brzine 9 čvorova.

(sl. 26 i 27) dug je 43 metra i brzine 11 čvorova. Porinut je 1902. g. u Rotterdamu. Svaki brodar po tradiciji je imao barem jedan brod imenovan po matičnom gradu, pa tako i Zaratina. Plovio je po zadarskom području, ali i do Rijeke i Trsta.

Osim navedenih brodarskih kompanija, još je njih nekoliko iz ostalih gradova koji su svojim parobrodima pristajali u zadarsku luku. 