Felix Weingartner – Maestro iz Zadra

Prije Drugog svjetskog rata postojala je u Zadru simpatična ulica sv. Roka. Bila je to ulica koja je vodila od crkve sv. Andrije i sv. Petra Starog pa sve do Vrata svetog Roka. U toj ulici se 8. lipnja 1913. godine postavila spomen-ploča na kojoj je pisalo:

FELICE DE WEINGARTNER
ISTAKNUTI GLAZBENIK
ROĐEN JE U OVOJ KUĆI
2. LIPNJA 1863.
POVODOM PEDESETE OBLJETNICE
NJEGOVA ROĐENJA
PRIJATELJI IZ BEČA
UZ PLJESAK SUGRAĐANA

Ove spomen-ploče odavno nema – pretpostavljamo da je nestala zajedno sa svim okolnim kućama u razaranjima u Drugom svjetskom ratu – ali je zajedno s njom nestalo i sjećanje na znamenitog čovjeka, svjetskog glazbenika, koji se rodio u našem gradu. Rodni mu je Zadar ostao u lijepom sjećanju, koje ga je pratilo kroz bogatu glazbenu karijeru.

Weingartner u mlađim danima

Weingartner i Zadar

Na 94. stranici Matične knjige rođenih, koja obuhvaća i podatke o rođenima i krštenima od godine 1861. do 1864., pod rednim brojem 98. stoji da je, u sedam sati i pedeset minuta poslijepodne, 2. lipnja 1863., od Guida Weingartnera, plemića iz Münzberga, i Caroline Strobl, udane u Grazu za spomenutog gospodina Guida de Weingartnera (12. lipnja 1858.), rođeno u našem gradu zakonito dijete katoličkih roditelja, kojem su 16. lipnja iste godine, kada je doneseno na sveto krštenje, dana imena Felice, Guglielmo, Guido, Emmerico. Rođen je u Calle San Rocco na kućnom broju 37.

Matična knjiga rođenih, sv. Stošija, 1863. g, HR-DAZD-378

Njegov otac Guido Weingartner bio je carski kraljevski administrator telegrafa. Doselio je u Zadar 1861. godine, a umro je 1868. od spore upale pluća, kada je Felice imao samo 5 godina. Iz smrtovnice oca možemo vidjeti da je obitelj Weingartner tada živjela u Calle Califi (današnja Ulica Majke Margarite), na kućnom broju 578, gdje se nalazio i ured telegrafa. Smrt Feliceova oca značila je prekretnicu za obitelj jer su se nedugo nakon toga preselili u Graz i zauvijek napustili Zadar.

Prvu glazbenu naobrazbu Felice je dobio od majke, koja je bila vrsna pijanistica. Majka Carolina nastupala je na nekoliko glazbenih koncerata u dvorani Filharmonijskog društva, čije je sjedište tada bilo u kući Luxardo, i to 13. rujna i 30. prosinca 1862. godine. Osim što je bila iznimno vješta pijanistica, bila je i izvrsna koncertna izvođačica na citri, cijenjena i nagrađivana gromoglasnim pljeskom na raznim privatnim koncertima u našem gradu.

U svojoj autobiografiji „Životna sjećanja” iz 1923. godine prisjeća se Felice (Felix kako su ga zvali u Austriji) svojih najmlađih dana u Zadru, ali i glazbenih početaka uz svoju majku:

„Jedno od mojih prvih sjećanja veže me uz bastion u Zadru, sunčanom dalmatinskom gradu u kojem sam rođen, tamo dolje uz azurno Jadransko more. Po tome što se još jasno sjećam kolica u kojima sam se vozio zaključujem da to sjećanje potječe iz moje najranije dobi. Ali i kasnije, kad sam već nesigurno hodao na svojim nožicama, često smo šetali po bastionu. Čini se da je to bilo popularno šetalište, „Korzo” zadarskog društva. Sjećam ga se kao visokog zida s drvoredom bagrema, s kojeg se pružao lijep pogled na more. Tu dolazim do trećega od svojih najranijih sjećanja, i vjerojatno najtrajnijeg – mora. Otkad znam za sebe, znam i za more. Tu plavu, svjetlucavu površinu preda mnom vjerojatno sam promatrao s dječjim čuđenjem, otvorenih usta, slično kao i zvijezdu na stropu sobe….

…Moje prvo trajno glazbeno sjećanje ipak nije vezano uz moju majku, nego uz glavnog kapetana Strebingera i njegovu violinu. Violina je na mene djelovala poput čudesne čarolije. Taj mali instrument i drveno gudalo promatrao sam s plahim poštovanjem i nisam se usudio dodirnuti ih kao što sam inače dodirivao klavir, iako me je nešto potajno vuklo k violini….

…Majka mi je kasnije pričala da je već u Zadru, u mojoj četvrtoj godini života, počela sa mnom raditi prve osnove sviranja klavira.”

Dana 24. travnja 1868. godine Felixov otac Guido pokopan je na gradskom groblju u Zadru. Majka Carolina ubrzo je rasprodala namještaj iz stana u kojem su živjeli te je zajedno s malim Feliceom otplovila brodom prema Trstu pa iz Trsta u Graz k svojim rođacima.

Glazbeni uspon Felixa Weingartnera

Nakon završenog osnovnog školovanja, koje je dijelom pohađao u Grazu, gdje je rano pokazao glazbeni talent te već sa 16 godina objavljuje prvo glazbeno djelo, Weingartner se 1881. godine upisao na Sveučilište u Leipzigu kako bi studirao filologiju. No čini se da mu se ta znanost nije svidjela, jer ju je ubrzo napustio radi studija glazbe. Upisao se na Konzervatorij starog glazbenog grada na obalama Pleisse, gdje se posebno istaknuo kao učenik kompozicije kod W. A. Remyja i odakle je 1883. diplomirao s briljantnim ocjenama.

Weingartner 1889.godine

S dvadeset godina postaje učenik Franza Liszta u Weimaru, koji će ga kasnije štititi i pomagati mu u postavljanju prvih opernih djela.
Godine 1886. Weingartner započinje karijeru dirigenta, radeći u raznim kazalištima Njemačke. Njegove izvanredne interpretatorske kvalitete, šarm i genijalnost već mu u 28. godini donose najvažniju glazbenu dužnost u Njemačkoj: mjesto glavnog dirigenta Kraljevske opere u Berlinu i ravnatelja simfonijskih koncerata iste ustanove.

Godine 1898. prelazi u München, no nastavlja putovati svijetom i dirigirati u najvažnijim glazbenim središtima diljem Europe, Sjeverne i Južne Amerike.

To je doba stalnih trijumfa, koje kulminira 1908. godine njegovim imenovanjem za ravnatelja Državne opere u Beču, tada jedne od najsjajnijih opernih kuća na svijetu, povezane s čuvenim Bečkim filharmoničarima.

Nakon nekoliko godina napušta Operu, no još dugo ostaje na čelu filharmonijskog orkestra, dajući životu bečke glazbene scene svoj snažan umjetnički pečat. Nakon Prvoga svjetskog rata bio je ravnatelj i bečke „Volksopere”. Godine 1927. prihvaća dužnost ravnatelja Konzervatorija i simfonijskih koncerata u Baselu. Zatim se 1935. vraća se u Beč, ponovno preuzimajući ravnanje Državnom operom.

U nacističkoj Njemačkoj i Austriji prati ga „podmetanje“ židovskog zaleđa pa 1936. godine napušta Državnu operu u Beču i odlazi u egzil u Švicarsku.

Weingartner se ženio ni manje ni više nego pet puta! Kako sam priznaje u svojoj autobiografiji, dugi je niz godina imao poteškoća u odnosima sa ženama, a dio toga pripisivao je zaštitničkom stavu svoje majke. Njegova prva dva braka, između 1891. i 1911., završila su razvodom; o njima govori vrlo malo, ne navodi datume, pa čak ni imena dotičnih žena. Weingartner je 1908. slučajno upoznao američku pjevačicu Lucille Marcel. Vjenčali su se u New Yorku 1913., a Lucille je umrla 1921. godine. Sljedeće se godine ponovno oženio i to glumicom Roxo Betty Calisch. Par se na kraju razveo, a Weingartner se peti put oženio 1931., ovaj put jednom od svojih studentica dirigiranja, Carmen Studer (1907. – 1987.), koja je ostvarila vlastitu dirigentsku karijeru. S mladom 31-godišnjom Carmen posjetio je Zadar 1938. godine, povodom svog 75. rođendana.

Weingartner je autor bogatog opusa koji obuhvaća sve glazbene žanrove: jedanaest opernih djela, šest simfonija, orkestralnu, komornu, zborsku i klavirsku glazbu. Veliku su slavu stekle mnoge njegove brojne pjesme za glas i klavir. Osim toga, objavio je brojne transkripcije, niz glazbenih monografija te dva velika ilustrirana sveska zanimljivih memoara, čije je prvo poglavlje posvećeno Zadru, kao i veliku dramsku pentalogiju religijsko-filozofskog sadržaja pod naslovom „Terra”.

Svoj posljednji koncert dirigirao je 17. ožujka 1942. godine u Lausannei.

Spomen-ploča u Zadru

U Zadar je posebno iz Beča u travnju 1913. godine doputovao carski kraljevski profesor Hans Wagner, prvi predsjednik Udruženja glazbenih pedagoga Austrije, naumivši nedvojbeno utvrditi u kojoj je točno zgradi Weingartner rođen. Htio je dobiti odgovarajuću dozvolu od Općine i od tadašnjeg vlasnika zgrade da se postavi spomen-ploča na glavnom pročelju navedene zgrade, a sve u ime Bečkog odbora.

Weingartner oko 1930. godine

Wagner se obratio samom profesoru Sabalichu kako bi saznao povijesne podatke o tom rođenju, a ovaj se odmah dao na posao i utvrdio da je maestro Weingartner rođen u Calle San Rocco na kućnom broju 37. Međutim, budući da je broj 37 naveden prema, u to vrijeme, staroj katastarskoj numeraciji, bilo je potrebno proširiti istraživanje na općinski ured kako bi se utvrdio aktualni kućni broj.

Utvrđeno je da taj broj pripada kući koja je 1913. godine spojena s drugom koja nosi kućni broj 38, a pripada Giuseppeu Dezorziju, vlasniku stare kavane „Alla Provvidenza” (kavana koja se otprilike nalazila gdje je sad kavana „Forum”). Danas ta lokacija odgovara kući u ulici Hrvoja Vukčića Hrvatinića broj 8.

Gospodin Dezorzi dao je profesoru Wagneru dozvolu da se pročelje njegove male zgrade ukrasi spomen-pločom, koja je na talijanskom jeziku nosila sjećanje na rođenje Felicea Weingartnera i bila postavljena na to pročelje o trošku i na inicijativu Bečkog odbora. Ploča se izradila u radionici u Zadru pod paskom Bruna Berse.

Održao se i prigodni program koji je izgledao ovako:

Subota, 7. lipnja, 1913. u 20:30
Veliki vokalno-instrumentalni koncert u „Kazalištu Giuseppe Verdi” u organizaciji Filharmonijskog društva.

Nedjelja, 8. lipnja, 1913. u 11 sati
Otkrivanje spomen-ploče postavljene na kuću rođenja slavnog majstora.
„Zborno društvo” izvelo je četveroglasni zbor majstora Weingartnera: Molitva.

Program koncerta:

Komemorativni govor g. S. Vallesa.

Felice Weingartner: Kralj Lear – simfonijska poema, op. 20, za veliki orkestar.

Weingartner – Romanse:
a) Ljubavna svetkovina (Liebesfeier)
b) Barcarola (Schifferliedchen)
c) Često mislim na plavo more (Ich denke oft an's blaue Meer)
– izvodi bariton, prof. P. Nardelli.

Weingartner: Kuća snova (Traumnacht), op. 28, br. 1. za osmoglasni zbor s orkestralnom pratnjom. Izvode amateri i učenici „Filharmonijskog društva”.

Weingartner: Simfonija u G-duru, op. 23, za veliki orkestar:
Allegro moderato – Allegretto alla marcia – Vivace scherzoso – Allegretto con grazia – Allegro vivo.

Dirigent i maestro koncertator: Giometto Giometti.

Maestru Felixu Weingartneru za 50. rođendan njegov je rodni grad priredio svečanost dostojnu najvećih građana ovog grada. Nažalost, slavljenik nije mogao doći.

Weingartner na probi u Londonu 1936. godine

Ne može se ne osjetiti stanovita tuga zbog zaborava koji je prekrio ime Felixa Weingartnera u njegovu rodnom Zadru. Unatoč činjenici da je grad bio svjedok njegova rođenja i prvih formativnih godina, a da je i sam Weingartner u svojim memoarima s toplinom evocirao uspomene na Zadar i trenutke kojih se dobro sjeća, čini se da je s nestankom spomen-ploče u Ulici sv. Roka, pod naletima Drugog svjetskog rata, izblijedjelo i kolektivno sjećanje na ovog svjetski priznatog glazbenika.

Felix Weingartner umro je u Winterthuru u Švicarskoj 7. svibnja 1942. godine.